Fragmenti ljeta: Da ne bi folklora i dimija...

U Konjicu se već tradicionalno održava Smotra folklora i to začini nekako početak avgusta svake godine.

Jučer je održana opet.

Igralo se, pjevalo, mladost pokazala šta umije, narod se proveselio, uglavnom bilo lijepo. Mene natjera da se s osmijehom sjetim svojih folkloraških dana. Da, nekada smo pod obavezno u školi u sklopu predmeta fizičko vaspitanje, učili da plešemo i igramo kolo.

Ekonomska škola je imala sreću, veliku, da nam te godine dođe predavati profesorica Lela Džajić, prelijepa, mlada, igrala godinama u Kulturno-umjetničkim folklornim društvima i što je najvažnije, spremna da podijeli svoje znanje i vrijeme sa svojim učenicima. Osnuje ona Folklornu sekciju.

- Hajmo se upisat` na folklor – uleti kao bez duše kod mene moj komšija i jaran Keljo, učenik trećeg, a ja prvog razreda Ekonomske škole.

- Haj, ne seri, majke ti, ne znaš ni hodati kako treba, ti bi u folklor, - podcjenjivački ga mjerkam.

- Hajde bona, budi jaran, upisala se ona mala Užičanka, znaš da je barim, a ona diže nos, ne da blizu sebe. Hajde, bona, budi jaran.

 Ovim argumentima nisam mogla odoljeti, prijatelju se mora izaći u ovim slučajevima u susret.

- Hajde, kad je takav slučaj, kad ćemo?

- Sutra u pet u Svetosavkom domu.

- Važi.

Sutra tačno u pet popodne evo nas u starom Svetosavskom domu, nekada najvećoj dvorani u Konjicu gdje su se održavale sve priredbe i važniji događaji, a sada je služio kao fiskulturna sala učenicima Ekonomske škole. I škola i Dom nalazili su se na Vardi, udaljeni stotinjak metara, tako da smo na nastavu fizičkog trčali kao bez duše, jer smo u pet minuta odmora morali i stići do sale i presvući se za čas.

Popodne nije bilo nastave u Sali, ali su se tu obavljali časovi sportskih sekcija i evo sada folklorne.

Upisa nas profesorica Lela i prva proba je mogla da počne. Poče raspoređivanje igrača za prvu postavku bunjevačkog kola koje ćemo učiti.

Keljo mi maše kao lud iz pozadine da mu pomognem ući u trojku sa lijepom Majom Užičankom, za koju nismo imali pojma odakle i kako se obrela u našoj školi, samo smo znali da je prelijepa i želja svih dječaka iz škole. Gotovo smo uspjeli da ih spojimo kad profesorica u zadnji čas odluči da sa Keljom igaju dvije najveće i najkrupnije djevojke Dijana i Stela.

Koluta on očima na mene, ali šta da radim, nisam mu mogla pomoći. Vježbamo mi uz muziku nespretno savladavamo korake bunjevačkog kola, nakon tri probe već igramo i figure, okretanje, spajanje kola, nakon dvije sedmice i pjevamo uglas „ja cura ti djevojka, svađamo sa oko momka, koj bi đavo igro s tobom kad se ritaš livom nogom“.

U jednom momentu trojka, dvije djevojke i momak se spaja sa drugom trojkom i tada dvije cure sjedaju na spojene ruke momaka koji ih okreću sve tako čvrsto se držeći. E vraga.

Zavrti se kolo, momci se uhvatiše za ruke, mokre od znoja i skliske, a dvije krupne djevojke hop, naskočiše i sjedoše na te ruke kad se desi katastrofa. Popuste Keljo i Petar, cure tresnuše na pod, drugi se sapletoše preko njih i nastade lijepa piramida od momaka i djevojaka. Smijeh, kikotanje, samo Keljo skoči ljut:

- Ma jebite se i vi i folklor, ja sam samo htio da barim curu.

I ode on, a ja ostadoh cijelu godinu igrajući i učeći sve nova kola. Zapade mene kao partner u mađarskom čardašu, veseloj i okretnoj igri koja se igra u paru, mršavko Semin, gotovo prozirne, nježne konstitucije. Kad smo zaigrali i zavrtili se u jednom momentu otkide mi se partner i završi u ćošku sale.

Profesorica se samo nasmija i meni posla visokog, stasitog Naila kao stabilnijeg partnera, a Semina predade malenoj Dragici.

Naučili smo mi mnogo kola i igrali sasvim pristojno. Bosanska, makedonska, slovenačke polke, mađarski čardaš, bunjevačko, splet srbijanskih, lindžu, čoček, imali smo već repertoar za cijeli koncert. I jedva smo čekali nastup.

Meni se pruži prilika na privatnoj proslavi Božića kod moje strine Mire da pokažem kako igra prava folklorantica.

Na sijelu osim strine bile mama i ja i naš zejednički prijatelj Jovo, smiješan čova. Pusti strina ploču sa kolom moravcem, te zaigraše ona i moja mama, stare igračice folklora, mama igrala u Beogradu, strina u Mostaru, uhvatih se i ja sa njima.

Trese se zgrada od nas. Igram ja zaneseno, lebdim. Kad Jovo, koji nije igrao, poče da nam ubacuje u kolo poskočice: „igraj mala i poskoči da ti vidim crne oči, oj joj oj joj“, „bez pudera i karmina seljančica svaka fina“ „ ijuju“ podvriskuje mama.

Na to će Jovo za moje nevine uši iznenadnu narodnu poeziju: „igraj, mala, vadi loj, vadi loj, meći moj“.

Mama obustavi kolo, začepi meni uši i naruži našeg pjesnika:

- Hajde, kenjčino, nemaš mjere, šta mi laješ pred djetetom.

Pravi nastup je trebao da se održi na Partizanovom igralištu za Dan mladosti. Naša škola je izvježbala slet gdje u jednom momentu od svojih tijela naprave kartu Jugoslavije i svih Republika i Pokrajina unutar nje. Mi folkloristi smo imali zadatak da obučeni u prikladne nošnje predstavljamo svako jednu Republiku i Pokrajinu.

Mene zapade da igram u dijelu Kosova i Metohije. Obukla sam prelijepu Kosovsku nošnju sa onim do koljena uskim dimijama koje se šire u gornjem dijelu, pa se onda utegnu u struku do pucanja, a gore bijela košulja i jelekče koje priteže grudi. Ma nemaju ovi sadašnji kreatori pojma šta je seksi moda.

Sama sam se tako utegnuta i istaknutih svih važnih dijelova tijela na pravi način osjećala zgodnom i lijepom. Igrala sam pri tome zanosnu šotu, ma lete same noge ispod mene, ne dotičem betona na igralištu. Da sam bila primjećena takva uređena i zanesena u igru, saznala sam nekoliko godina kasnije. Moj momak, budući suprug Adem, bio mi je u to vrijeme profesor tri strašne matematike koje sam mrzila, a on mi nije bio mrzak, na moje pitanje kada me zapravo primijetio, rekao da je to bilo baš tada, na Partizanovom igralištu dok sam igrala šotu u onim ljubičastim dimijama.

Kaže da nikoga osim mene nije tada vidio, zalijepile se oči, raspuklo srce.

Eto da ne bi folklora i dimija...

 

MIRJANA KAPETANOVIĆ


 A. K. / Novikonjic.ba

ocijeni
(1 glas)