Mirjana Kapetanović: ŠAMPION

Lijep je brate ovaj naš Konjic, a u njemu sve neki čudni ljudi, svaki svoju veličinu ima, a nosi je nekako stidljivo, skrivećke, kao da je se stidi. Nije lako biti zapisivač ovog grada, moraš se dobro potruditi i o svakom na izgled običnom Konjičaninu saznati tajne talente i od Boga date poklone.

Sretnete ovog mog jarana svaki dan. Uvijek u nekom poslu, a sve bi rekao onako besposleno šeta. Said sa Varde. Said Karalić. Said skakač. Said ribar. Said plavooki. Said ženama drag. Said kome su žene drage. Said od Neretve. Said glumac. Said majstorčina. I tako do sutra nabrajati kako ga sve po njegovim osobinama ljudi u Konjicu karakterišu i nazivaju.

Vršnjaci smo i poznajemo se šezdeset godina. Pratimo se, što bi kod nas rekli. Iako mi se čini da ga poznajem oduvijek, opet mi nekako promaknu dosta toga o njemu i oko njega. Znam ga kao zaljubljenika u Neretvu. Valjda je prvo proplivao, pa onda prohodao. Bio je mali dječak kada je kroz grad pronosio vjence ribe kao veliki ribolovac. Znao i gotovo. A i sada mu nema premca. Srete me večeras i pita odmah jesam li vidjela na fejzbuku sliku sa gonjavcem od četiri i pol kg. Jesam, naravno. I odmah mi on stručno pojasni da je to ona rijetka vrsta, za koju ribari kažu da ima „krzamak“, crvene fleke po trbuhu, a donja usna mu je veća i izbačenija od gornje. Za 18 godina naraste za jedan kg. Ovaj njegov je dakle stariji nego što je i sam Said. Ne znam šta reći aferim ili jazuk. Zato se samo smješkam dok mi on ponosno objašnjava kako je ulovio tog „maconju“, kojim silikom, na koji mamac i kojom fintom, za samo 6 minuta borbe.

Od kada ga znam sa istim žarom u plavim, lijepim očima prepričava mi svoje doživljaje sa Neretve. Kao ono kada je šest sati plivao niz Kanjon Neretve. Neretva je hladna rijeka, nikada veća temperatura od +6, pa ti brajko zamisli ne izlazeći, plivati šest sati u toj ledari. A njemu vjerujem, konstituciji njegovoj vjerujem, jer je sav od mišića i neke snage stvoren i sada u šezdesetim, a kamo li tada u pustoj mladosti. Evo što je snažan, a o njegovoj spretnosti i hrabrosti pričama kraja nema. On je junak skokova u Kazan, jedini koji je u Kazan skočio sa vrha Spomenika. Konjičani znaju o čemu pričam, a da objasnim drugima, Kazan je mjesto u Neretvi, usko i duboko, okruženo oštrim vijencem stijena. Iznad Kazana je tridesetak metara stijenčina na čijem vrhu je spomenik palim borcima iz drugog svjetskog rata, jednostavno nazvan Spomenik. U Kazan svakog ljeta skaču najhrabriji skakači iz Konjica i iz drugih gradova, preko sto godina, ali samo sa Bjelice, petnaestak metara visoke stijene. Niko nikada prije ni kasnije nije skočio sa Spomenika osim Saida Karalića. Svojim sam očima gledala zajedno sa tri hiljade okupljenih ljudi i garantujem životom da niko disao nije dok se Said spremao na skok i kada je zakoračio u ambis, oteo se samo kolektivni uzdah oh. A on ravno, kao nož u maslac uletio u onaj uski prostor u Neretvi, između oštrih stijena kao da je najpreciznijim spravama navođen. Skakao je on i sa broda u more, ali kaže tvrdo more, nije za skaknje sa visine. Na moru je ipak bolje da šeta plažom i mami uzdahe precvalih gospođa koje bi život dale da pipnu one izvajane mišice na njegovom tijelu. Nije ni njemu mrsko, a i što bi bilo.

Malo ko zna za njegov veliki podvig, a istina živa. Imao je tridesetak godina kada ga neko izazva, ko zna iz kojeg razloga, bit će da je opklada bila u pitanju, da onako snažan i spretan pokuša hodom na rukama izaći uz tristotinjak, možda i više stepenica na Lovćenu do Njegoševog mauzoleja. I ljudi moji, taj naš Said je to uradio. Vjerovali vi meni ili ne, čovjek je to uradio. Na rukama uz one silne stepenice, pa i mladim nogama preteško. Čudo od čovjeka.

Eku noć ne da mi se spavati, pa šetam po Internetu, kad nabasah na tursku seriju o našem prvom Predsjedniku Aliji Izetbegoviću. Znam da je snimano u Konjicu prošle godine, ali me iznenadi jedna scena kad se iza jedne poznate kapije pojavi u ulozi Alijinog punca niko drugi do Said Karalić. I tu ga doteklo, u turskoj seriji da ulogu dobije. Mom čuđenju nema kraja. Pa kad ga sutradan vidjeh, odmah mu se hvalim kako sam ga gledala, a on se smije, skromno sliježe ramenima. „Ma odradio, dobio dnevnicu 30-40 kaemova, dobar ručak i eto vidio kako je i to raditi.“

Ima nekoliko godina srećem ga redovno ide u džamiju. Godine došle da se čovjek smiri i tobe doziva. Aferim. Ima petnaestak dana, nešto sam se rano probudila i slušam u onoj sabahzorskoj tišini ezan sa jedne konjičke džamije. Suze mi na oči udariše od tronutosti. Divan glas i tako mnogo devocije u glasu. Srce mi drhti i pitam se ko li je taj čovjek sa ovoliko ljubavi u svom glasu, što dušu dira i ljubav prema Bogu budi u srcu. Pa neko kaže ovaj, neko onaj, dok mi ne razotkriše da sabah okujiše Said Karalić. E da su rekli uhvatio ribu od metra, skočio sa Starog mosta u Mostaru, zaveo Anđelinu Đoli, sve bih lakše povjerovala nego ovo. A, jest. Pitam ga večeras je li on okujisao sabah onako milozvučno. Smije se, drago mu da mi se tako svidjelo. Baš nikada ne možeš sve tajne ljudske otkriti, pa do zadnjeg daha dok živi.

Eto, morala sam ovo napisati. Da se zna. A Bog da mu da zdravlja i života da nas još mnogim čudima iznenadi, Said, Konjičanin sa Varde.

I opet ponavljam po ko zna koji put. Ne oholi se u Konjicu ni pred kim, ne znaš sa kakvim čudom od čovjeka razgovaraš, jer ovo je grad čarobnjaka svih vrsta.

MIRJANA KAPETANOVIĆ


E.N./Novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)