Mirjana Kapetanović:KO SRCE I DUŠU IMA

Kite ljudi fejzbuk ovih dana pred godišnjicu svojim slikama u ramu od srebeničkog cvijeta da se sjetimo, da ne zaboravimo. Zašto samo ovih dana? Svaki dan je sjećanje onima koji svoje traže, koji ih nikada neće naći i onima koji su našli komadić kosti i zakopaše ga pod biljeg.

Imam tri groba gore na Musalli u Konjicu. Otac i majka jedno pored drugog u grobnici u pravoslavnom groblju. Voljeni muž u muslimanskom haremu. Odoše ubrzo jedni za drugim moji dragi, neprežaljeni. Svoj spokoj su našli u osvještanoj zemlji, njihova vječna kuća obilježena spomenicima. Dođem kod roditelja kad mi srce počne pucati od tuge i nedostajanja, kada im imam hitno nešto važno ispričati ili jednostavno kada poželim sjediti na onoj klupici koju je tata naručio da se napravi, pa mi rekao: „nasjedit ćeš se na njoj sine“. I nasjedila sam se i još ću dok me noge nose i život služi.

Kod mog Adema odem pa prigrlim onaj bijeli mramor kamen, naslonim obraz na njega, šapnem „Batice moj dragi, evo tvoje Male“ i pričam mu sve šta mi se događa u životu, kao nekada kada bismo šetali gore prema Džajićima nakon napornog radnog dana. Pričam mu o našoj djeci, gdje su šta rade, kako žive. Dijelim radost zajedničkih nam potomaka. I nije me briga da li me neko vidi kako pričam sa tim muklim mezarom, nije me briga ako kažu luda žena grli kamen. Mirišem ružu koju sam posadila na njegovom mezaru, njegovu omiljenu, onu što daje krupne šipurke koje je on u slast jeo i govorio „ Mala, ovo je puno C vitamina, hokulus populus“, izmislio i latinski naziv za njega. Pojedem jedan šipurak i srce mi puno hokulusa populusa i njegovog smijeha, onog grlenog, muškog, veselog, samo meni namijenjenog. Čujem ga i vidim, riječi mi njegove pune srce, pa pomilujem onaj mermer, topao od akumuliranog sunca, kao da mu ruku milujem.

I uvijek tada kažem, hvala ti Bože na tvojoj milosti što mi ostavi ovaj trag od mojih najdražih. Što znam gdje im je trošno tijelo ostavljeno, za puteve duše Ti si se pobrinuo i nadam se najbolje im mjesto dao. Ovo ja imam dok sam živa, da dođem na to mjesto, da ga cvijećem okitim i suzama zalijem,da pričam s njima kao da su pored mene. I uvijek u tim momentima pomislim na njih, jadnice, Srebreničanke majke, supruge kćeri, koje ne znaju gdje su im njihovi, gdje su im kosti razbacane, koje nemaju tog mjesta gdje će cvijet i suzu spustiti. Znam da su im noći nemirne, da su im dani prazni, da su im minute svih ovih godina tugom ispunjene, da bi ih bar donekle to mjesto umirilo da znaju gdje su njihovi pokopani. Osjećam taj očaj i razumijem srcem kćeri i supruge kako je tužiti za kostima izgubljenim.

Tugovat ću i tog 11.7. i sjećati se njihovih ubijenih i svih majki, supruga, kćeri i sinova, ali moje sjećanje je na njih svakog dana. To se ne može zaboraviti ko srce i dušu ima, ko svoje mrtve pokopane po redu i zakonu ima, ko svoje izgubljene kosti ima razbacane po svijetu. To se u ovoj zemlji ne uči iz udžbenika, to se prenosi krvlju i genetskim sjećanjem.

Ko srce i dušu ima.

MIRJANA KAPETANOVIĆ


E.N./Novikonjic.ba

ocijeni
(2 glasova)