Mirjana Kapetanović: Ljeto na Radavi

Ljeto na Radavi je počinjalo onog dana kada bi se najhrabriji kupač okupao u Neretvi, a za njim jedan za drugim svi oni koji su tog ljeta imali namjeru da svijetla obraza hodaju Konjicom.

Kupanje u hladnoj Neretvi, još sijeroj od tek otopljenih snijegova bilo je pitanje časti, a ne izdržljivosti. Godinama je Ivo Mornar nosio titulu «prve laste», a odmah iza njega hrabro su stupali Ljubo Milin, Hama Špuren, Zija Halebić, i njegova braća Asim, Hasan i kao najmanji, ali ništa manje hrabar, Esa Halebić. Nije da se hvalim, ali od ženskadije i to one male raje koju su na Radavi zvali »ćoćare dlere», ja sam bila među prvim. Taj ključni momenat obično bi se dešavao već početkom maja.

Kada se jednom na taj način otvori sezona kupanja, plaža postaje glavno Radavsko okupljalište. Mala raja, u koje sam i sama spadala, neopterećeni obavezama ni školskim ni poslovnim, već od ranog jutra, pa do večeri boravila je na plaži. Doručak bi se obavljao u hodu, kriška paštete, hljeba masti ili margarina i cijeli paradajz, a ručak su majke donosile na plažu.

Po podne se nakon posla nije ulazilo u vrele stanove, nego kupaće kostime ne sebe i svi na plažu. A kupaći kostimi su bili priča za sebe. Bilo je tu modela kakvi se nigdje drugo na svijetu ne bi našli. Od svih stanovnika Radave samo je Dora, kako i priliči jednoj ženi porijeklom sa morskih obala, imala pravi kupaći kostim, doduše model iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća, otrcan i izblijedio do neprepoznavanja osnovne boje. Na glavi je uvijek nosila slamnati šešir, čijeg je oboda falilo bar trećina, jer joj ga je jedne zime dok ga je držala ispod kreveta u koferu, pojeo miš. No, to nije ni malo ugrozilo njenu reputaciju najopremljenije dame na plaži. Još kada bi natakla neke ogromne sunčane naočare, u našim očima je bila istinska dama iz modnih časopisa. Prave kostime su još na našoj plaži nosile samo dvije prelijepe kćeri bojadžije Alojza, kada su iz Zagreba dolazile u kratku ljetnju posjetu ocu. Ali to se nije računalo. Njima smo se divili, a sa Dorom, našom «prvom damom plaže» ponosili. Inače su se kupaće gaće i kostimi šili. A gdje drugo nego kod mojih tate i mame. Oni su bili majstori i za te odjevne predmete. Poseban hit je bila serija štepanih kostima, koje je moja mama šila, sa grudnjacima do zla boga našiljenim. Tog ljeta su radavskom plažom gospođe mlade i starije hodale sa sisama kao pištoljima na gotovs, na opće zadovoljstvo muške populacije. Moj tata se pobrinuo da i muškarci ne zaostaju u modnim novitetima za

damama. Tih godina hit u kinima je bio film o Tarzanu, a glavna fora za plažu, gaće «tarzanke». One su se šile od materijala tigrastog uzorka, uske i zategnute do pucanja, ne skrivajući, čak i prenaglašavajući muške međunožne argumente. Moj stari je savladao umjeće šivenja takvih kupaćih gaćica da je po njima postao poznat u cijelom Konjicu, pa i šire. Jednom na ljetnji odmor dođe moj stric Svetozar, ljepotan i veliki zavodnik, predmet žudnje svih djevojaka i žena sa Radave. I zamislite, on, glavni ljepotan plaže nije imao «tarzanke». Tata je tih dana bio mnogo zauzet na poslu i nikako da sašije rođenom bratu taj neophodni modni novitet, te se tog posla uhvati moja mama. Ona nipošto nije bila tako precizna i stručna za taj pipavi posao i u startu napravi grešku. Onako ženski površno izabra materijal za gaće koji joj se vizuelno svidio, ne vodeći računa o njegovom sastavu. Gaće ispadoše da ne mogu biti ljepše. Savršeno «tigraste» kao kod pravog Tarzana, a pripijene kao da su rasle na stricu Svetozaru. Kada se ljepotan pojavio u njima na plaži svi ženski pogledi bili su uprti u njega. I sve je bilo u najboljem redu dok nije skočio «laste» u hladnu Neretvu. Još dok je bio u zraku čuo je zvuk krššš i kada se našao u vodi, već popucali šavovi potpuno popustiše kada se nekvalitetni tigrasti materijal jednostavno skupi i gaće ciknuše na svim sastavnim dijelovima. Sljedećih sat vremena stric je prećućao u prehladnoj Neretvi očajnički pokušavajući privući pažnju moje mame koja se na plaži zapričala sa komšinicama. Kada je na kraju skontala da joj stric u očajanju dovikuje da mu dobaci peškir kojim bi se omotao da ne izađe gologuz na obalu, već su mu se muda stisla na veličinu lješnjaka, kako je kasnije ojađen govorio.

Pored ovih popularnih «tarzanki» hit muške kupaće su bile i one na «ćizu». Sastojale su se iz prednjeg crnog ili tamnoplavog trokutastog dijela, istog takvog zadnjeg, a sa strana su ubacivane crvene ćize, tj trakasti komadi materijala u obliku crte. Niko se nije smatrao frajerom ko nije imao gaće na ćizu. Žene su se opet dovijale na razne načine. Neke su dolazile na plažu u suknjama ili čak dimijama, a umjesto gornjeg dijela kostima oblačile su obične grudnjake. I nikome to nije bilo čudno. Samo što je bilo teško osušiti takve mokre suknje i dimije kada bi se zagazilo u Neretvu i mnogi jajnici i mokraćni mjehuri zaplatiše cijenu stida. Jednom kod poznatog konjičkog trgovca Sime dođoše kompleti kupovnog donjeg veša za žene, satenskog, bijelog kao snijeg i sjajnog kao srebro. Bio je to pravi luksuz, ali sve žene poludješe za tim raskošnim vešom. Kada bi ga na kraju donijele kući, isprobavale ispred ogledala beskrajno se dugo diveći njegovom sjaju i bjelini, na kraju dođoše do zaključka da je jazuk toliko ljepote i para, a na kraju sve sakriti pod odjeću i povremeno provrckati pred muževim očima. Tako se na radavskoj plaži pojaviše žene u satenskim gaćama i grudnjacima. I svi su im se divili. Do momenta kada su prve «satenske» dame odlučile da uđu u Neretvu tako raskošno obučene. Kada se smokriše i krenuše da zanosno vrteći kukovima izlaze iz hladne vode, svjesne pogleda koji su zaustavljeni na njima, primjetiše, a na njihovu nesreću i prisutni auditorijum, da njihov sjajni saten, smokren, više ništa ne skriva od pogleda. Crvene kao paprike pokrivajući rukama crne trokutove i ogoljele sise, trčale su do prvog zaklona. Prati ih smijeh i dobacivanje. Sutradan se po cijelom Konjicu priča kako je na Radavi otvorena prva «najlon» plaža kako su se tada nazivale rijetke i od vlasti proganjane prve nudističke plaže na morskim obalama. Tako mi Radavci postadosmo prvi emancipovani, naturalisti u užoj, a Bog zna i široj domovini.

Cijelo ljeto, svi stanovnici Radave su ručali na plaži. Taj običaj da se porodica okupi na ponjavi prostrtoj na pijesku pored Neretve imao je u sebi tako mnogo draži, veselja. Bio je to povratak iskonu, prirodi, životu u slobodi. Iskupani i osunčani, uz veseo žubor vode i dovikivanja komšija koji su isto tako ručali na svojim prostirkama, jeli smo slatko ne pitajući šta je u tanjirima.

A hrana je bila lagana, ljetnja. Sataraši, mladi kuhani krompirići, dolme, japraci,mladi grah, boranija, grašak ili biža, pirjani, pilavi, musake... U plićaku Neretve pravili su se mali bazenčići, ograđeni plohama i oblucima, pa se u taj rezervirani prostor potapala karpuza, pipun, kavade, krastavci, breskve, kajsije, jabuke petrovače i ostalo voće, a posebno se pravio bazen za pive «klipače sarajevske» koje bi se zarosile u hladnoći Neretve i čije su etikete ostajale odlijepljene na dnu bazena. Očevi su imali zadatak da sijeku karpuzu i dijele porodici čamčaste kriške, a za sebe ostavljali najslađe srce bez košpica. Karpuza i pipun dijelila se komšijskoj djeci, a i piva bi se razmjenjivala među odraslima. Što se više međusobno nazdravljalo to su veseliji i razgovorniji bili. Na onom «čelopeku», kada «zvizdan» upekne i preko tridesetpet u hladu i dvije pive su bile dovoljne za solidno pijanstvo. Tad su se znale ispričati i priče koje nisu za dječije uši, pa bi nas djecu tjerali, ko biva da ne utječu na nas nevaspitno. Moj stari, poznato šupalo i zafrkant prednjačio je u tome. Mene je uvijek zbog toga bilo malo sramota. Svi muškarci lijepo sjede i piju pivu, a Jelka Gojkova tek dolazi na plažu i sprema se da se razodjene u kupaći kostim, kad se moj tata, brže bolje zaleti pa joj odozdo zagrne haljinu. Ona vrisne, čudoredno se pokrivajući, a moj tata i ostali «muški» se cerekaju razvratno. Ili komšinica Ružica, mršava, koštunjava ženica, leži na svojoj ponjavi, a kroz preširok gornji dio kostima, sasušena dojka ispala i ona to, bijedna, ne primjećuje. Opet moj stari, a ko će drugi, opominje, a da svi čuju:

«Kono Ružo, ispala ti pokojna sisa. »

Ruža cikne bijesna i osramoćena, pa ospe paljbu pogrda na mog tatu ali na maternjem slovenačkom, zaboravljajući u zabuni kojim jezikom govori. Na kraju zagalami i na vlasitiog muža Tonija, koji mirno sjedi u hladovini i pijucka pivo, zabavljajući se prizorom kao i ostali muškarci na plaži.

Nakon ručka, porodice bi se povaljale na prostirku, jedni do drugih u poretku sardina i onako na suncu odrijemali. Kako bi se ko pregrijavao tako je mamurno teturao prema Neretvi majčici i uskakao u njena svježa njedra. Mi djeca, naravno duže i više nego odrasli. Meni je orijentir za izlazak iz vode bilo plavetnilo ruku i nogu, kao i nezaustavljivo cvokotanje.

Plivati bismo, mi radavska djeca naučili već oko četvrte - pete godine. Dočekati polazak u školu, a ne znati plivati bila je nezamisliva sramota. Moj tata je bio neumorni edukator malih plivača. On je imao jedinstvenu metodu kojom je i mene naučio plivati. Jednostavno mi je rekao da mu se popnem na leđa i otplivao do «duboke», tako smo zvali dio Neretve koji je bio tamnozelen, dakle dubine koju nije visinom mogao izmjeriti ni najvisočiji čovjek. Kada je doplivao do najdubljeg dijela, jednostavno je zaronio, a ja sam počela u strahu da batrgam nogama i rukama. Dok sam savladala prvi smrtni strah, već sam postala svjesna da se sasvim lijepo održavam na površini rijeke. Naravno, tata je budno pratio da se ne bi nešto loše desilo, ali kako tada otkrih da mogu plutati, Neretva je postala moje carstvo zabave. Ispočetka «dok se oslobodim» kupala sam se u plićacima, ali do kraja tog ljeta, ja sam se već spuštala niz «bukove ćatale». To kolektivno plivanje niz brzake koji su počinjali malo ispod Novog mosta, pa prestajali na kraju Radave, bila je omiljena ljetnja zabava. Nas dvadesetak, nekada i više, neko sa šlaufom ili tikvicama za plivanje, a hrabriji bez ičega, otrčali bismo gore uz naselje Koloniju sve do Novog mosta ili Glavne plaže, pa bismo se odatle zakačeni jedni za druge prepuštali brzini Neretve. Blaga strmica i mnoštvo kamenica, daju rijeci ubrzanje i kaskade, bukove, koji pjene i prskaju. Kada bi se plivač našao u tom kotlu centrifugalne sile mogao se prepustiti moći Neretve i truditi se samo da mu glava ostane na površini. Ako bi ko htio isplivati svojom snagom iz bukova, to mu ne bi pošlo

za rukom. Prejaka je struja da bi se savladala. Stoga smo unaprijed sklapali pakt sa rijekom da nas dovede žive i zdrave do kraja bukova u mirne vode gdje smo isplivavali nagrcani, izubijani na kamenju,prilično isprepadani, ali prepunjeni adrenalinom i za trunčicu povećanog samopoštovanja.

Druga zabava je bila spuštanje niz bukove u raznim plovilima. Malo ko je od nas imao dušeke na napuhivanje, a ta rijetkost i vrijednost bi se teško posuđivala drugima, jer je u rangu plovila, svakako bila na prvom mjestu. Obično smo sami smišljali razne ploveće objekte i tu je mašta dolazila do izražaja. Obično su to bile razne unutrašnje gume, napuhane na benzinskoj pumpi, zakrpljene sa mnoštvom gumizakrpa koje su uvijek po malo puštale i pravile mjehuriće u vodi. E, onda bi se pravile varijacije od tih guma, sve po znanju i inspiraciji kupača. Na dvije gume postavljale su se daske, povezivale kanafom i na taj način stvarao mali splav. Ja sam opet došla na ideju da kanafom isprepletem rupu na gumi od autobusa i tako dobijem udobnu ploveći sjedeljku. I spustila sam se u njoj bezbroj puta, svaki put sa sve većim užitkom, sve dok me jedne prilike zamalo nije koštala života. Tog dana sam se već spustila u svom «čamcu» nebrojeno puta, ali jednom mora poći krivo. Najveći i najopasniji buk je bio na mjestu ulijevanja Gejzira u Neretvu. Tu se moralo strogo paziti da ne dođe do prevrtanja. Upravo to mi se dogodilo. Prevrnula sam se sa svoje gume, a noga mi je ostala zakačena za kanafe kojima je guma bila isprepletena. Makar koliko sam se trudila da izronim, guma mi nije dopuštala. Vrijeme koje sam provela pod vodom nije moglo biti duže od dvije minute, ali meni se činilo da je beskrajno dugo. Otvorenih očiju gledala sam u dno Neretve i mozak, u smrtnoj opasnosti munjevito je bilježio sve što su oči registrovale. Bez greške sam primjećivala svaki kamen, svaku travku pod vodom, čak i jednu brzu pastrmku koja šmugnu meni tik pored glave. Vidjela sam svoju plavu kosu koja mi se kovitla pored očiju, mjehuriće koji izlaze iz usta i nosa. Svjesna opasnosti davljenja i pri tome mirna kao da se ništa ne dešava, prepustila sam se potpuno na milost i nemilost sudbine. U sljedećem trenu osjetih kako me neko snažno podiže i ja osjetih da mi je glava izvan vode. Prvi udah nakon što su mi se pluća već počela puniti vodom bio je poput udara oštrog sječiva. Zaječah od bola. U isti tren mali vodoskok mi izađe iz pluća. Još sam bila dezorijentirana i nesposobna do kraja udahnuti zrak kada sam osjetila čvrsto tlo pod nogama. Prvo što ugledah bilo je bucmasto i dobroćudno lice mog komšije Hasana Dautčehajića. On je sa obale primjetio moje prevrtanje i spasio me od sigurnog utapanja. Još zbunjena samo sam čvrsto zagrlila i poljubila svog spasioca, moleći ga da nikome ne kaže da sam se «davila». To je bila najveća sramota za svakog radavskog plivača, a i opravdana prijetnja da mi roditelji zabrane samostalne odlaske na plažu, što bi bila preteška kazna. Hasan nije rekao nikome, u to sam sigurna, ali svejedno do kraja tog dana cijela je Radava znala da sam se umalo udavila i da me spasio komšija Hasan u zadnji čas. Na kraju dana još sam dobila i porciju batina, čisto onako, da se ubuduće čuvam. Nije mi bila jasna ta vaspitna mjera, ali hajde de, ni prve ni zadnje, sve je dobro kada se dobro završi. Nekoliko dana nakon toga imala sam zabranu spuštanja niz bukove, šlauf mi je trajno oduzet, a onda malo po malo sve je zaboravljeno.

Dan na plaži imao je svoje posebne trenutke. Bilo je poznato da se zabava zahuktavala kada bi se na plaži okupili momci i cure. Odjednom je tu gitara, pjesma, veselje. Skakanje u vodu sa željezničkog mostića na «onoj» strani koje je rezervirano za najhrabrije, a mi ostali smo uživali u skokovima i ocjenjivali ih od jedan do deset.

Dolazak Rade Milinog na plažu bio je uvijek zanimljivost više. Po godinama je spadao u matore, zapravo u kategoriju naših roditelja, ali taj vitki i žilavi čovjek, bio je prepun neke mladalačke energije, za koju je Dora govorila da nije ništa drugo nego obična bedastoća i manjak moždane mase. Kako bilo da bilo, on se ravnopravno natjecao sa mladićima u skokovima, a niko,

ama baš niko nikada ga nije pobijedio u bacanju ploha. Bilo je onih koji su znali plohu prebaciti i na drugu stranu Neretve u žabljim skakutanjima po površini, ali samo Rade je znao prikačiti zapaljenu cigaretu na plohu i tako je frljeknuti da ona pređe na drugu stranu munjevito klizeći samom površinom vode i na kraju stići sa još uvijek gorećom cigaretom do Ljube Milinog, Radinog posinka, koji mu je asistirao u tom poduhvatu. Doduše, stariji su govorili da je tu riječ o čistoj prijevari.Navodno Ljubo podmetne skrivenu plohu sa upaljenom cigaretom, vješto je prikazujući kao da je to ploha koja je doplovila, ali ja ne vidjeh da je tako i do dana današnjeg hoću da vjerujem u Radinu neponovljivu spretnost.

Jedan dnevni trenutak na plaži se svakodnevno sa posebnim uzbuđenjem čekao. Vrijeme tog događaja, bilo je oko tri sata po podne, pet minuta gore, pet dolje, ali sigurno i svakodnevno, kao izlazak sunca. U to vrijeme svi smo napeto gledali put Novog mosta očekujući njegov dolazak. Zapravo njegov doplivak. I onda bi oni sa najoštrijim vidom ugledali dim. A, dim je od lule, koju je plutajući na leđima, mirno kao da leži na najudobnijem kanabetu, pućkao majstor Smajil Mulić. Taj konjički umjetnik, drvorezbar, bio je sam po sebi monumentalna ličnost i čovjek koji je izazivao pažnju svojom pojavom. Visok, izuzetno krupan, duge sijede kose, koja je ukvirivala njegovo lijepo, rumeno lice, izgledao je kao neki Djed Mraz sa Sjevernog pola, ali u ljetnjem izdanju. Svoju izuzetnu izdržljivost u plivanju i podnošenju hladne Neretve svakodnevno je javno pokazivao ulazeći u Neretvu na plaži u Prkanju, a izlazeći iz rijeke tek tamo negdje kod Željezničkog mosta na Drecelju. Za toliki vodeni put bilo mu je potrebno najmanje četrdeset minuta plovidbe na sopstvenim leđima. Za vrijeme spuštanja niz Neretvu on je neprekidno pućkao svoju dugačku lulu. I nikada mu se nije ugasila. Bar koliko ja znam. Duž cijelog njegovog plovnog puta čekali su ga uzbuđeni Konjičani i mahali mu oduševljeno sa obale. Bilo je tu i usklika i dovikivanja, ali ih majstor Smajil Mulić nije čuo. Bio je potpuno gluh i zato mu se uz ime prikači i nadimak, nimalo zlonamjeran, nego eto, čisto opisni, Gluho. Čula sam priču da je u mladosti, kada je bio tek sedamnaestogodišnjak, vraćajući se iz Sarajeva iz škole, doživio udes voza, Ćire, negdje kod Bradine. Snijeg je bio dubok preko dva metra.Voz stajao, stajao bez nade da će uskoro krenuti i mladić, i onda poduzetan kao i kasnije u životu i u svemu, odluči da krene pješice do Konjica. Ali prevari ga procjena vlastitih mogućnosti i oštrine zime. Kažu da je satima pješačio kroz duboki snijeg, gotovo se smrzao i teško prehladio uši. Kući je došao ni živ ni mrtav, pothlađen, sa trajnim oštećenjem sluha, ali i receptora za hladnoću. Odatle i njegova moć da ostane najduže u prehladnoj Neretvi.

Početkom avgusta, pada jedan praznik koji svojataju i kršćani i muslimani, kaže se do podne Ilija od podne Alija. E na taj Ilindan ili Aliđun redovno se dešavao drugi nezaboravni događaj. Galešino kupanje. Samo tog dana u godini naš omiljeni komšija se kupao. Sam je govorio ne malo ponosan na svoje higijenske navike:

«Boga mi kako ko na sebe pazi i vodi raćuna, ali ja se, vjerovali ili ne, svake godine na Aliđun vas okupam, pa trebalo to ili ne. Takav sam i šta ću. Kupim mirišljavi safun, pa u Neretvu do pasa, te safunjaj, safunjaj, od glave do nožnih prstiju, ama sve dok koža ne zaškripi.»

Već od ranog jutra na Aliđun mi dječurlija sa Radave smo izviđali kada će se Galeša zaputiti na svoje godišnje kupanje. Ne dao Bog da nam to promakne, ko bi čekao do sljedeće godine. A, drag nam sijaset. Zato bi se postavile straže odmah do njegove barake na čeku i zaduženi su imali zadatak glasno i što brže dojaviti cijeloj Radavi kada se Galeša pomoli iz svog sobička obučen samo u duge, flanelne gaće, neprepoznatljive boje, sa peškirićem preko mršavih, pognutih ramena, i sa «čistim safunom» u rukama. Onda bi on polako,vukući noge u razvaljenim drvenim nanulama išao sve tamo do ispod Radave gdje nikada nije bilo kupača, praćen cijelom brigadom dječurlije.

Prvo bi na nekoliko trenutaka sjeo na obalu da odmori. Onda bi uslijedila duga priprema za ulazak u vodu.

«Ne valja namah u hladnu Neretvu bućnuti. More te srce napoprijeko presijeć`, pa da se majci više ne ustaneš. Nego polako, trljaj ruke, trljaj noge, a napose oko srca, da se organizam navikne, pa tek kad odrveniš od hladne vode, onda ulazi unutra. E, da se mladost zna čuvat, ne bi starost bolovala. Mnogi su u Konjicu platili glavom zbog Neretve i njene hladnoće. A, ja Boga mi sve polahko, polahko, i nikad me leđa nisu «ufatila».« Galeša koristi taj svoj «veliki» momenat i prisustvo brojnog mlađahnog auditorijuma za korisnu edukaciju.

Kada su pripreme izvršene, njegovo staračko, sasušeno tijelo «odrvenjelo» od hladne vode, nastaje dugo sapunjanje, pljuskanje, pa opet sapunjanje, pljuskanje i kao završnica potpuno uranjanje u hladnu vodu i brzi izlazak na kamenitu obalu. Tu, na pustom dijelu plaže ostatak dana presjedjet će starac, čist, kao ni jednog drugog dana u godini, okružen gomilom djece koja ga poluposprdno, poluozbiljno slušaju dok im priča. Jer to je i jedini dan u godini kada se nepotpisani pakt pomirenja provodi između zakletih neprijatelja, radavske «paščadine» i starog škovacina.

A, sutra opet po starom.

MIRJANA KAPETANOVIĆ ROMAN "MOJA RADAVA" 2008.


E.N./Novikonjc.ba

ocijeni
(0 glasova)