​Vandalizam tu, oko nas: šutnja običnih ljudi

 

Jednom bi i tim običnim ljudima, pasivnim promatračima koji najčešće jedva spajaju kraj s krajem, voda morala doći do grla

Prijateljica, Mostarka sa odmora u zavičaju šalje poruku: “Vidi šta su divljaci na desnoj strani u Mostaru organizovano napravili od Partizanskog groblja.” Iznad teksta fotka razbijene nadgrobne ploče. I, ispod toga, nastavlja: “700 ploča sa natpisima palih boraca su smrvili i uništili. Svi antifašisti se groze. Tek nedavno po treći put popravljeno Partizansko groblje ponovo uništeno.

Svi antifašisti se groze.” Možda. Ali se ja, budući ne primjećujem nikakvo komešanje na desnoj strani Neretve - pitam: pa zar je tih desnoneretljanskih antifašista stvarno tako malo? Da se uopšte ne čuju? Ili im je glas tako slabašan? Možda se, pak, silno plaše, pa ih ni ovakav primjer vandalizma i – nazovimo to jedinim mogućim imenom: fašizma! – ne može istjerati na vrele mostarske ulice? Da pokažu da ih, ipak, ima? Pa da je i šačica...

Tako misli i moj prijatelj iz Zemuna, koga odmah zovem da mu saopštim tu vijest iz kategorije Strava i užas u Ulici Mile Budaka. Čovjek ima iskustva s fašistima. Još davno, na opštinskim izborima, borio se protiv Šešelja & Co. Pa su mu – mada o tome nerado govori – prijetili. Maltretirali ga. Ugrožavali. Pokretao je, i još uvijek pokreće, građanske inicijative protiv osione, nacionalističke vlasti, skretao pažnju na društvene nepravde, objavljivao knjige “lijeve”provinijencije. Još je pun poleta i idealizma, a stupio je u treću četvrtinu života.

Ovim povodom mi u slušalicu uzbuđeno veli: “Pa zašto se ti antifašisti ne organizuju? Zašto ne postave video-nadzor na grobljanske kapije, organizuju noćne straže, učine sve da odbrane prelijepo Bogdanovićevo djelo?!”

I podsjeti me na poznatog mostarskog ljevičara, velike nade lijevih snaga, koji je, kažu, na vijest o razaranju Groblja, s godišnjeg odmora na Jadranu poručio “kako je to apsolutno nedopustivo”. “Zašto taj nije odmah spakovao kofere i zaputio se u rodni grad, na protest kod gradonačelnika?”

Zaista, blago lokalnoj vlasti s ovakvom “opozicijom”!

A taj “gradski otac”, kad je već o njemu riječ, je reagovao upravo onako kako smo to od njega očekivali. Ili, bolje rečeno: kako smo se plašili. Izjavom da je cijela stvar (ne)djelo nekolicine maloljetnih delikvenata.

Pa da, “igrala se djeca”! Opet. Kao u onom vicu kad lopov, braneći se od optužbe za krađu gvožđa, sve svali na sina i policajcu veli: “Šta zna dijete, gos’n cajo, šta je šina od sto kila?!”

Jer, ovdje se radi o divljačkom razbijanju 700 (SEDAM STOTINA!) teških granitnih ploča! Dodatno je, logično, pitanje: da li se sve to uopšte moglo obaviti bez znanja, pa time i prećutnog odobravanja lokalne vlasti?! Da niko ništa ne čuje, i ne vidi?!

Tako lagano dolazimo do pitanja (su)odgovornosti običnih ljudi. Čovjek se uvijek upita: znači li njihova šutnja odobravanje vandalizma? Je li zaista moguće da im ne smeta skrnavljenje groblja na kome leže posmrtni ostaci najčestitije, najplemenitije mostarske mladosti? Da li, rječitom šutnjom, izražavaju slaganje s fašistima koji misle da partizanima, čak ni mrtvim, više nema mjesta u gradu na Neretvi?

Ako se plaše, neka ih je stid. A ako i oni misle poput njih – nema nam spasa!

Hoću da vjerujem da nije tako.

Nedavno sam bio na jednoj interesantnoj izložbi. U Cobra muzeju moderne umjetnosti u holandskom gradiću Amsteveenu traje izložba radova kubanskog fotografa Alberta Diaza Gutiérreza, poznatijeg po nadimku Korda. Korda je šezdesetih godina lični fotograf kubanskog predsjednika Fidela Castra. Čuvene su, recimo, Kordine slike s Fidelovih govora, koji su katkad znali trajati i po nekoliko sati! Za Kordom je ostalo i mnogo fotografija (polu)obnaženih kubanskih ljepotica. Korda je i umro u društvu jedne od njih, pola vijeka mlađe prijateljice, u Parizu, u 72. godini života.

I takve se fotografije mogu vidjeti na izložbi „Korda: Cuba, Che, Glamour” u Amstelveenu.

No, ono po čemu je Korda postao svjetski slavan nisu ni Fidel, ni obnažene ljepotice, nego – Če Gevara! Jer, upravo je on autor slavne fotografije Čea s francuzicom i petokrakom na glavi.

I eto, u posljednje vrijeme sve češće razmišljam o Čeu. Nedavno sam tako pročitao knjigu Jasena Boke “Latinskom Amerikom uzvodno”, putopis o zadnjim mjesecima Gevarinog života. Ono što me najviše fascinira, to je njegova potpuna predanost idealima boljeg, sretnijeg društva. On je, mada perspektivan ljekar po struci, ostavio sve - porodicu, prijatelje, izglednost udobnog života - da bi pomogao kamaradima u dizanju socijalnih buna gdje god je to mogao. I nije se zaustavio na Kubi. Nakon što je pomogao Kastru, 1966. je otišao prvo u Kongo, pa u Boliviju. Tamo ga je - naravno, uz svesrdnu pomoć CIA-e! – uhvatila i na licu mjesta smaknula vojna hunta.

I tako danas, povodom devastiranja Partizanskog groblja u našem Mostaru, razmišljam: da li će se, u dogledno vrijeme, i kod nas opet pojaviti takav idealist, ili još bolje - grupa idealista, i ustati protiv šovinizma, fašizma i nepravdi u društvu? A, uprkos svemu, ima nade. Jednom bi i tim običnim ljudima, pasivnim promatračima koji najčešće jedva spajaju kraj s krajem, voda morala doći do grla.

Prije dosta godina u Mostaru je, tako, jedna grupa idealista kipom Bruce Leea izrazila protest protiv stanja u njihovom besmisleno podijeljenom gradu. Bila je to ludička, pomalo naivna, ali svake hvale vrijedna akcija. Je li sad na redu neko ko će se sjetiti Čea? Ko će likom mladog idealiste, liječnika i revolucionara Ge Čevare, opet skrenuti pažnju svima da, ovako, šutnjom i nedjelovanjem, svi idemo prema ponoru. Kao što bi rekao onaj jedan koga se baš ne volim sjetiti, guske u magli.


 Prometej.ba / A. K. / Novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)