“Poznajete li Osmana planinara”

Prije godinu dana napustio je ovaj svijet i svoj Prenj planinar Osman Trnka. Tada sam napisala ovu priču. Jutros u 8 sati, na konjičkom Spomeniku svečano je otvorena spomen ploča, početak planinske staze od Spome do Ljubine, u sjećanje na najstrastvenijeg planinara Konjica Osmana Trnku. Ja to više ne mogu, ali ima Konjic pisaca koji bi trebali dati sebi truda i napisati knjigu, spomen na sve planinare Konjica, a veliki je broj divnih ljudi koji bi našli mjesto u takvoj knjizi.

PLANINAR

Kad bih u Konjicu napravila anketu na ulici i upitala prolaznike da li poznaju Osmana Trnku, vjerovatno bi po koji stariji Konjičanin znao, ovi mladi sigurno ne bi, ali da ovako upitam „poznajete li Osmana planinara“, vjerovatno bi rijetko ko ostao da ne bi pozitivno odgovorio.

Jednom sam iznijela tezu da je Konjic grad strasnih ljudi, zaljubljenika u svoje ljubavi, a nekome je to Neretva, nekome ribolov, nekome drvorezbarstvo, nekome slikanje, pisanje, šta god, ali svi oni strasno, svakom ćelijom svog bića vole to što rade. Bilo je nekoliko takvih strasnih planinara u ovom gradiću ispod moćnog Prenja smještenog. Neka mi ne zamjere oni koje neću spomenuti, ja pričam samo o onim za koje ja znam, a uvijek ima tih tihih, povučenih u sebe zaljubljenika, koji vole kriomice. Uglavnom kad izgovorim Prenj, meni odmah Osman Trnka pred oči. Visok, povijen u leđima, dugih nogu, kao da ga je Bog stvorio upravo da grabi tim svojim tankim nogama i vitkim tijelom uzbrdo i što visočije, što bliže nebu visoko, što je i radio cijeli svoj vijek. Kad god se sretnemo siti se ispričamo o planinarenjima, o njegovim novim poduhvatima, vrhovima koje je osvojio i uvijek spomenemo nama drage zajedničke prijatelje planinare kojih više nema, nazovemo im rahmet i pokoj, u srcu sigurni da i sada osvajaju neke čudesne planine u tom beskrajnom Svemiru. Danas se sretosmo i pitam ga: „Osmane, druže moj, evo smo došli u godine kada se nekako sumira život koji smo proživjeli do sada, gdje smo uradili dobro, gdje fulili, šta bi promijenili i sve tako, vrijeme dolazi za podvlačenje one crte ispod vremena koje nam je dato na poklon.“ „Moja Mico, ja znam da sam sretan čovjek, uvijek bio i sada sam, neki su imali svoje ljubavi, a ja sam u svojoj ljubavi najvećoj, mom Prenju, živio, gazi po njemu, pažljivo i obazrivo da mu koji šafran ne pogazim, zavlačio se u njegove špilje, verao na vrhove, grijalo me najtoplije sunce na Prenju i ledile zime, a ja ga uvijek isto volio. Meni je moja Mico Prenj kao Emina Šantiću, eto šta da ti kažem drugo. I vazda mi ga malo, evo sada ga gledam pod snijegom i ledom, suncem obasjan, pa mi srce treperi i sam, k`o zadnja budala, kažem „volim te ljepotane moj“, misliće neko poludi čovjek, a može se biti lud od ljubavi, jel`de, ti to razumiješ, ti si ta duša.“ „Razumijem Osmo moj dobri, ali samo se slikar Lazar Drljača ovako obraćao Prenju, kao svojoj ljubavi i svađao s njim kada mu vukovi pojedoše voljenog konjića Pegaza gore na obroncima Prenja. Znam da ga je rahmetli Dundo tako volio i mrzio je govor koji bi remetio tišinu i ono što mu je njegov Prenj šaputao. Pokojni Tić bi ga „budio“ iz sna vriskom sretan što je u njegovom okrilju, pričao mi Arap, isti zaljubljenik kao i ti moj Osmo. A Sudo Ribić, već teško bolestan, jednom mi reče, da mu je u bolesti najteže što ga može samo gledati iz doline, a noge bi same trčale k njemu, da srce pusto može. Imam prijatelja Dragana u dalekoj Kanadi, za marsovska vozila pravi dijelove, kaže, ima planina u Kanadi, ali nema Prenja, nema te duše u planinama kao što je Prenj ima, od kamena stvoren, a kao da diše i kuca mu srce, pati se za njim kao za djevojkom i vraća mu se s radošću kao majci u krilo svake godine.“ „Tako je Mico moja, eto znaš sve, budala nisam, a s planinom pričam i planinu volim. Nisam ni umjetnik kao Dino Kasalo da ga ovjekovječim fotografijom, ni pjesnik nisam, ni slikar kao Lazar, ali jedno znam, kad dođe vrijeme da na onu stranu krenem, ponijet ću ga u srcu sa sobom, sa svakim kamenom i cvijetom i ljekovitom biljkom i suncem na zalasku i izlasku da i u vječnosti ostanemo zajedno.“

MIRJANA KAPETANOVIĆ


E.N./Novikonjic.ba

ocijeni
(1 glas)