Iz mene su počele progovarati i baba i mater

Sve češće ugledam svoju majku u ogledalu.

Njezine vrline i mane. Sve češće čujem mater u vlastitim rečenicama. Sve više za ljude koje ona smatra dobrima smatram da su dobri, sve više budalama smatram svakog koga bi ona nazvala budalom da ga upozna.

Ugledam u ogledalu i babu. Izgledam puno bolje nego je ona izgledala s trideset. Ona s trideset nije imala hidratantnu kremu i puder, a ja nemam petero djece u poslijeratnom siromaštvu.

Mater i baba me iz ogledala svako jutro upozoravaju, podržavaju, daju savjete i nevjerojatno, ali nevjerojatno nerviraju.

Mater i baba svako jutro prijete svemu što sam naučila u svom životu. Istovremeno sve demantiraju i sve afirmiraju.

Mater, baba i ja u meni raspravljamo o tome jesu li naši životi potpuno različiti ili zapravo živimo jedan te isti život na tri različita načina.

Baba u meni želi kokošinjac i baštu. Oh, ta baba, prokleto je u pravu da se trujem jajima iz supermarketa i piletom koje nije vidjelo sunce.

Mater u meni želi učiti da veze i šije s 31 godinom. Da uvijek postupim kako bi ona postupila. Da kuham kao ona. Oblačim se kao ona. Da s ljudima postupam baš kao ona.

Ja u sebi sve sam snažnija, sama, bez kokošinjca, bez bašte i bez šeme za šivanje. Ja sam u sebi potpuno sretna svojim modernim životom u kojemu se jaja kupuju, u kojoj se ne divi niknulom zelju i potkraćenim hlačama.

Ali te dvije žene u meni, koje mi više ništa ne govore na javi, življe su u meni nego ikad prije.

Jesam li se posljednjih 31 godinu uzalud hrvala s babom i materom u sebi? Hoće li ipak biti po njihovom? Jesu li ipak njihovi životi potpuno smisleni, a moj iako višestruko lakši i lagodniji, ipak nije dovoljno ispunjen?

Bi li bila još sretnija da njihove glasove u sebi od sada stalno slušam? Jesu li žene koje su kopija svojih majki i baki ipak nesretne?

Jesu li ti njihovi glasovi upozorenje da nešto nije u redu ili samo sjeme koje su nam usađivale cijelog djetinjstva i tek se sada primilo?

Sva ta pitanja me muče dok se šminkam, pa se jedna od njih pojavi na mom licu ili izrazu lica.

Više ih ignorirati ne mogu.

Stvar je samo u tome koliko često ću ih poslušati i priznati da su u pravu i napraviti onako kako bi napravile one. I koliko često ću im reći, sorry, ovo je neko potpuno drugačije vrijeme i potpuno drugačiji život.

Znam da ste mi rekle mnogo. Ipak ne vjerujem da ste mi rekle sve.

 

M. Radoš

 


A. K. / Novikonjic.ba

ocijeni
(1 glas)