Zvali smo ih,

ko zna zašto,

Čatakovice.

Oniske,

džepna izdanja,

a uvijek navlas isto,

lijepo, sređene:

iste haljinice i bluzice,

šećer-cipelice,

iste frizurice,

i slatki mali klobuci.

Čak i kišoberi,

kad bi s neba kapalo,

posvema isti.

Sve tip-top!

Samo im se po licima,

mrvu munjenim,

vidjelo da nisu,

baš sasvim,

svoje.

Zato im se čaršija,

surovi zlobnik što uvijek žrtvu čeka,

u lišca nevina,

povazdan surovo smijala.

Davno ih, davno,

nisam vidio.

Ko zna gdje su,

i kako, sestrice,

u vrtlogu rata završile?

Jutros rano

bijesan na podle duše,

o njima nešto mislim,

pa dalje dumam:

puno je u mom,

i svakom drugom gradu,

čataka i čatakovica.

Samo što im se niko,

uglednima,

ne smije,

u šešir,

ceriti.

A bi, znam,

rado.

Takva je čaršija.

 A. K. / Novikonjic.ba