Quo vadis, Srđane: Istina o ubijenoj djeci Sarajeva se utvrđuje na sudu, a ne na društvenim mrežama

Dakle, da bi se utvrdilo da je ubijeno ijedno dijete u Sarajevu, moraju se, prvo, optužiti oni koji su pucali po Sarajevu. Tužilaštvo ih mora izvesti pred nadležni sud i prezentirati dokaze o ubijenoj djeci. Te dokaze ne prikupljaju roditelji i udruženja roditelja. Roditelji mogu biti samo svjedoci. I to je sve.

Činjenice se utvrđuju na sudu, a ne na društvenim mrežama. Dječiji život nije doskočica Srđana Puhala, i “umjetnički dojam” Jasmile Žbanić. Da biste sudski utvrdili činjenice, morate provesti sudski postupak. A krivičnog postupka, prema ovom pravu koje se primjenjuje kod nas, nema bez optužnice nadležnog tužilaštva. Nijedno tužilaštvo sa sjedištem u Sarajevu, a naročito ona na brdima oko Sarajeva, nije podiglo nijednu optužnicu za ubijanje djece tokom u Haagu dokazane opsade glavnog grada BiH. Dakle, ako sagledate u sudskom postupku pravosnažo utvrđene činjenice u Sarajevu nijedno dijete nije žrtva ratnog zločina. Što znači da je Srđan Puhalo u krivu. U Sarajevu, pravosudno gledano, nije ubijeno nijedno dijete.

Borci za ljudska prava, a takvim se smatraju i analitičar Puhalo i redateljica Žbanić, u svakoj državi, bila cvilizirana ili ne, insistiraju na pravdi. A pravda nije utvrđivanje “količine žrtve”. Pravda je utvrđivanje i identifikovanje krivca. Dakle, da bi se utvrdilo da je ubijeno ijedno dijete u Sarajevu, moraju se, prvo, optužiti oni koji su pucali po Sarajevu. Tužilaštvo ih mora izvesti pred nadležni sud i prezentirati dokaze o ubijenoj djeci. Te dokaze ne prikupljaju roditelji i udruženja roditelja. Roditelji mogu biti samo svjedoci. I to je sve.

Ako ste borac za ljudska prava, a Žbanić i Puhalo ističu da jesu, onda svakodnevno insistirate na procesuiranju krivaca za ubistva koja su vam poznata. Puhalo kaže da mu je poznato da je u Sarajevu ubijeno 600 djece. Evo, čak i ako krenemo s pretpostavkom da je njegov broj tačan, doći ćemo do istog cilja – ne postoji nijedna presuda pred domaćim pravosuđem za ubistvo tih 600 djece. Pa, opet, Puhalo ne problematizira to što niko nijen osuđen za smrt njemu poznatih 600 djece Sarajeva. On problematizira broj ubijene djece, tražeći nedosljednosti između spiskova poluprivatnih udruženja koja su građu prikupljala bez ikakvih državnih ovlaštenja bez kojih je, budimo objektivni, nemoguće prikupiti sve potrebne podatke.

Da li je broj ubijene djece u Sarajevu preuveličan? Moguće je. Da li Srđan Puhalo umanjuje stvarni broj stradale djece? I to je moguće. Ali, sve dok se pravosnažnom presudom, nakon sudskog postupka ne utvrdi tačan broj stradale djece, prostor za manipulacije će postojati.

Srđan Puhalo će za sebe reći da je borac za ljudska prava i aktivista. Njegova djela će, pak, reći da je on egocentrik, spreman da uradi sve kako bi privukao pažnju javnosti. Jer da je borac za ljudska prava, insistirao bi na sudskom utvrđivanju istine i ne bi raspisivao nagrade za “mrtvu sarajevsku djecu”.

U civiliziranom svijetu i danas se raspisuju nagrade za informacije o počiniocima krivičnih djela. Bosanskohercegovački “aktivista” Srđan Puhalo raspisuje nagradu za “listu žrtava”. On nudi deset hiljada maraka za 1600 imena sarajevske djece. Otprilike, 6,25 KM po glavi ubijenog djeteta.

Kada su pripadnici Desetog diverzantskog odreda 16. jula 1995. godine na vojnoj ekonomiji Branjevo kod Zvornika strijeljali između 1000 i 1400 srebreničkih Bošnjaka, Ratko Mladić je Francu Kosu i njegovim ubicama obećao nagradu – 5 DM (njemačkih maraka) po  glavi ubijenog Bošnjaka. Inflacija je, očito, uradila svoje. Danas Srđan Puhalo, Mladićev sugrađanin iz Kalinovika, plaća 6,25 KM za “potvrđenu” smrt sarajevskog djeteta.

Znate, Haški tribunal i svi međunarodni aktivisti su učinili sve da se identifikuju ubice sa Branjeva. Nije se vodila polemika o tome da li je tog dana strijeljano 1000 ili 1400 Bošnjaka. Tražile su se ubice.

Priču o Branjevu bi trebala znati i redateljica Jasmila Žbanić. Istina, u njenoj “Aidi” nisu vjerodostojno opisana sva stratišta Srebreničana. Ona se tek, jednom sekvencom, osvrnula na ubistva u Domu kulture u Pilici. No, to je njeno pravo. Film je jedno, stvarnost je drugo. Za svoje potrebe i potrebe filma, ona je mogla izmijeniti i biografiju Hasana Nuhanovića, stvarnog scenariste svog nagrađivanog filma. Recimo, negdje pred kraj filma prevoditeljica Aida nakon rata odlazi u svoj stan i tu je uljudno dočekuje porodica ubice njene porodice. Znate li šta je bilo u stvarnom životu? UN-ovog prevodioca Hasana Nuhanovića, netom iza rata, sa njegovog kućnog su praga bukvalno otjerali članovi porodice Milenka Stanića, vlaseničkog gospodara života i smrti koji je odgovoran za ubistvo i spaljivanje Hasanove majke. Jasmila Žbanić je, dakle, iskrivila istinu na kojoj danas insistira.  Sudovi su presudili da su Srebreničani masovno strijeljani na najmanje šest različitih lokacija. U filmu “Quo Vadis, Aida” vidimo samo jedno stratište. Ali to je samo njen umjetnički dojam. I prilagođavanje zapadnoj publici od koje očekuje nagrade. i nove projekte. Baš kao i Srđan Puhalo.


Istraga.ba/E.N./Novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)