Zdrav čovjek ima 1000 želja, a Bosanac samo da za 1. maj ne pada kiša

Upitamo li mlade ljude u našoj okolini šta se obilježava 1. maja, bojim se da će odgovoriti da je to Dan roštiljanja, okretanja janjeta, Dan proljeća, Dan otvaranja sezone roštilja u prirodi itd.

Nažalost!


Toliko je neobrazovanosti oko nas da nas degradacija jednog važnog historijskog datuma i ne čudi.

Cijeli 19. vijek je bio obilježen iskorištavanjem radnika. Niske dnevnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle, pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su štrajkovima zahtijevali dostojnije uslove rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.

Dana, 1. maja 1886. godine u Čikagu je štrajkovalo oko 40.000 radnika, ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja.

Policija je intervenisala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je ljudi uhapšeno, a vođe štrajka izvedene su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a troje na dugogodišnju robiju.

Težnje za boljim socijalnim statusom suzbijane su državnom prisilom pa čak i tenkovima.

U spomen na krvoproliće u Čikagu, odlučeno je da će se 1. maja svake godine održavati radnički protesti.

Tokom sljedećih godina, radnici u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima, odnosno državom, postigli su zapažene uspjehe u borbi za svoja prava, pa su vremenom smirene socijalne tenzije.

Prvi maj dobija afirmaciju kao dan borbe za radna i ljudska prava razvojem sindikalizma i demokratije.

Praznik rada se obilježavao velikim marševima, akcijama i demonstracijama koje su organizovali pripadnici i simpatizeri radničkog, sindikalnog i antikapitalističkog pokreta.

Kako je došlo do apsurda da smo ovaj datum pretvorili u bezdušno pustošenje mesnica i trgovina? Kako smo odlučili na taj dan da se prejedamo do besvijesti, pijemo, veselimo?

Šta zapravo obilježavamo? Slavimo?

U BiH je 31. januara 2022. godine bilo 377. 126 osoba na evidencijama zavoda i službi zapošljavanja, a onima koji imaju sreću da rade, plata kasni, rade na “crno”, poslodavac ne uplaćuje zdravstveno i penziono osiguranje.

Prekovremeni rad nije plaćen, otežano je korištenje prava na godišnji odmor, nema slobodnih dana za praznike, jubilarne nagrade su apstrakti pojmovi, status radnica u trudnoći je posebna priča. To su samo neki od problema s kojima se sureću radnici u BiH.

Kako se radnici bore za svoj bolji položaj? Koliko se sindikati uspijevaju izboriti za bolji položaj radnika? Da li državne institucije imaju sluha za probleme s kojima se radnici suočavaju na radnim mjestima?

Ne znam!

Samo znam da ne želim da pada kiša za 1. maj.


 A. Kovačević / Novikonjic.ba

ocijeni
(2 glasova)