Mirjana Kapetanović: ĐEMA

Na Bogojavljenje se sjetim Džemala Bijedića, bio je visoki funkcioner u SFRJ, u momentu smrti Predsjednik Vlade Jugoslavije. Zima 1977. je bila hladna, sa puno snijega, okupili smo se kod mog djeda u Banatu, nikada kao tada, svi članovi porodice, potomci Milke i Vojke, da proslavimo našu porodičnu slavu Jovanjdan.

U toku priprema za veliko slavlje stiže vijest koja nam je pomutila radost "Poginuli Đema i Raza", reče neko. Ne vjerujemo. Okupljamo se oko dedinog starog radio prijemnika u vrijeme vijesti. I zaista, samo štura vijest o avionskoj nesreći kod Kreševa, Predsjednik vlade sa suprugom i najbližim suradnicima poginuo. Znam da smo se svi rastužili. Ne vjerujem da bismo i za kim drugim od političara tako kao za omiljenim Đemom. Nekako nam pomuti žalost i slavlje i veselje, a neko reče da možda nije ni primjereno da se slavi u tom trenutku kada je u žalosti cijela zemlja. Znam da smo sjedili u dedinoj prostranoj kuhinji, dobro zagrijanoj, a svako je izvlačio po neku priču o omiljenom Mostarcu, partizanskoj legendi i jednom od rijetkih političara koga su svi voljeli. Osim...onih kojima je stao na žulj i zavidnika i uhljupa i kriminalaca i otrovnih bršljana spletenih oko Tita i Jovanke, kažu i udruženih u tom nedjelu, nikada okarakterisanom ni dokazanom kao političko ubistvo. Možda će se nekada, kada svi sudionici nestanu i otkriti tajna avionske nesreće, a do tada, bila je to nesreća.

Ispriča tada neko anegdotu o Đemi kada je trebao postati Predsjednik Vlade, pa mu neko spočitao tačku u biografiji da nema završen fakultet. Bogme se natezali oko toga, a i onda bilo šverca diplomama kao i sada, samo u mnogo manjoj mjeri i na puno višem nivou. Neko proturi Đemi kroz uši da bi trebao taj fakultet sklepati, eto imaju oni svojih ljudi na Univerzitetu u Beogradu, ništa lakše. Kaže Đema: "Pa na koji bolan fakultet da idem pod stare dane?" "Na Pravni, imamo tamo svoje profesore."- reče upitani. "Pa da budem pravnik k`o moja Raza! E neću vala, ni njoj nije pameti dalo više nego što je imala i prije fakulteta, ako vam valjam sa srednjom školom i ovom pameću, kandidujte me, ako ne, ja sam sebi dobar i ovakav."

Mnogo kasnije, kada sam se udala za mog Adema, moj svekar Azim je prepričao svoj susret sa Đemom mali milion puta, a uvijek mi bilo simpatično. Vraćao se moj Azim iz Čapljine i kupio škembe za tripica, kako se u Hercegovini kaže - kulje. Teške kulje, a ima od Čapljine podosta do Počitelja, i umorio se noseći. Kad pored njega stade blistavi crni mercedes sa tablicama koje su ukazivale na državni automobil, a tih ranih šezdesetih niko i nije vozio merca nego guzonje. Otvoriše se vrata i ukaza se krupna glava samog Đeme, kaže:"Hajde ulazi ljudino šta to vučeš jadan, eto si se vas skacimo!?" "Ma hvala moj Đema ko bratu, ali nosim ku`je, đe ću u ovakvo auto i društvo s ku`jama."- nećka se moj svekar. "Ama upadaj i ne pričaj, i ti i kulje." - odlučan je Đema, te tako i dovezoše mog Azima u Počitelj.

To je bio političar ljudina. Možda je zato i bio trn u oku zlica i podlica oko njega, ali neka to historija riješi. Slava tebi Džemale Bijediću, Razija vjerna suprugo Đemina u životu i smrti i dugo sjećanje na vašu dobrotu.


MIRJANA KAPETANOVIĆ /E.N./ NOVIKONJIC.BA

ocijeni
(4 glasova)