Mirjana Kapetanović: DANAS JE DAN VOZAČA. ZATO EVO PRIČE "ŠOFERČINE"

Sretoh danas u mom naselju poznate mi starčine Janka i Ferdu. Ruke im pretrpane vrećicama iz trgovine, ne rukujemo se stoga, nego se osmjesima pozdravljamo.

- Kuda jarani?

- Evo pošli kod Ismeta, slomio kuk, jadan, pa da mu malo skratimo dan, nije lako u gipsu ležati.

- Vi se baš pazite, svaka vam čast. „Šoferčine“ zauvijek dobri prijatelji. – Raznježih se.

- Šta ćeš moja Mici, ko će nas drugi paziti, ako nećemo mi između sebe, - u glas odgovaraju brkati starci.

- Pa lijepo se družite i zaželite Ismi brzo ozdravljenje i od mene. – Gledam ih kako odlaze, pogrbljeni, starački iskrivljenih noga, od dugog sjedenja za širokim upravljačima onih ogromnih kamiona sa prikolicama, „šumskih“ kako smo ih zvali.

Radili su njih trojica, još od davnih šezdesetih, u najvećem drvnoprerađivačkom preduzeću u Konjicu nazvanom po dominantnoj hercegovačkoj planini „Prenj“. Svakog jutra, sjedali su u svoje kamione i kretali uskim prašnjivim, šumskim putevima u najudaljenije dijelove konjičkih planinskih krajeva po nove i nove ture ogromnih balvana koje su pažljivo natovarene, spretno dovozili u grad, na preradu u postrojenjima, gdje su se pretvarali u drvenu građu. Zbog tih svojih velikih kamiona i prikolica, spretnosti kojom su upravljali njima na neuslovnim putevima kojima su ih provlačili, zavrijedili su u gradu epitet divljenja „šoferčine“.

Preko trideset godina su špartali šumama konjičkim, kada početkom devedesetih dođe vrijeme da u šumama utihne pila motorka, i zaštektaše puške papovke, tandžare, pa i kalašnjikovi. Rat se zavuče u svaki kutak Bosne i Hercegovine, neminovno i u Konjic. Već u prvim danima rata Janko se povuče sa svojom suprugom u rodno selo Bijelu gdje su mu živjela braća i gdje je imao kućicu, vikendicu. Računa, neka sam u ovom nevremenu blizu braće, a i na selu se lakše svaka nevolja preživi nego u gradu. Ismet je ostao sa porodicom u gradu. Preduzeće prestade sa radom, ali ne i njegove radne obaveze. Prijevoza i šoferluka uvijek treba, pa i u ratnim uslovima. Angažovaše ga u novonastalu Armiju BiH kao vozača. Vozio je u potpuno novim uslovima, putevima kojim čak ni „šumskim“ nije nikada vozio, prečicama i bespućem, uvijek pod vatrom metaka i granata. I desilo se. Njegov kamion je pogođen granatom, sam Bog zna kako je živ ostao Isma. Teško ranjenog dovezoše ga u Ratnu bolnicu. Jedna, druga, treća operacija, sve sa minimumom lijekova i anestetika. Sve je preživio Ismet, izdržao junački, samo bi mu suza u oku zasjala kada su ga sobni drugovi u bolnici provocirali uvijek istom grubom pošalicom: „ Posla ti je Janko sa brda, ko će kome ko svoj svome. Eto ti sad jarana.“ Duboko bi uzdahnuo Ismet i jeknuo:“ Ne znam ja ko je poslao, a ako je Janko ikako mogao izbjeći da puca, on je izbjegao. Nije on vojnik ni katil, to je dobri šofer.“

Godinu dana trajao je već rat. Ferdo je obilazio svog ranjenog prijatelja Ismeta, kada god su mu dopuštale obaveze u Hrvatskom vijeću obrane, gdje je odmah na početku rata angažiran, a šta dugo, nego kao vozač. Njegovim posjetama radovao se Ismet kao malo dijete, oni su uvijek imali tema za razgovor i jedan drugog znali utješiti u nevremenu i pogibelji. Radovala se i Ismetova žena, jer su pokloni u hrani koje je Ferdo donosio u tom vremenu ratne oskudice, uvijek bili bogati i raznoliki. Nekako su bolje snabdjevanje imali vojnici u hrvatskim redovima, nego oni u Armiji BiH. Dođe tako i drugi ratni april kada se rat proširi na sve zaraćene strane, pa i na dojučerašnje saveznike. Sada su svi pucali na svakoga. Opšte ludilo je počelo sredinom aprila i nije se naslućivalo kada će doći kraj.

II

Ferdo je nestao iz grada zajedno sa svojom familijom. Pretpostavljao je Ismet da se skrasio negdje u Hercegovini. U skloništu svojih misli nadao se da je živ i zdrav. Na glas ga nije smio pominjati. Ni Janka. Dvije godine ni riječi, ni znaka da li su živi, zdravi, gdje su, šta rade. Ništa. Jednog dana stiže mu poruka preko Crvenog križa. Od Janka. Kratko. „Živi i zdravi kao što se nadamo da ste i vi. Radi se što se mora, živi kako drugi hoće. Pozdrav za sve tvoje i tebe.“ Milion puta je valjda Iamet pročitao tu poruku i upijao svaku riječ u mozak, u srce. Razgovarao s tim komadom papira. „Tako je jarane moj, radimo što se mora i živimo kako situacija nalaže, tako je druže moj... !“ - pričao je u mislima, sa izgubljenim prijateljem. Ova poruka mu dade ideju da i sam napiše jednu, potraži Ferdu, već dugo ni traga ni glasa od njega. Prošlo je i šest mjeseci nakon što posla poruku kada mu stiže odgovor. „U kamenu hercegovačkom samo poskoci i kadulja, srce puca za ulicama konjičkim. Živi smo, daj Bože da je i kod vas tako.“

O patnji, potucanju od nemila do nedraga, gladi i boli, čitalo se između ovih šturih redova i razumjeli su se nekadašnji vozači teških kamiona, onih „šumskih“, rat je iskušenje za svakog poštenog čovjeka ono što ne bi poželio ni sebi ni drugima. Nema tih razloga. Nema dobitnika u ratu, samo postoje gubitnici dana i godina, mirnog i sređenog života, zdravlja i sreće. Znali su to trojica prijatelja na tri zaraćene strane, „živjeli kako su im drugi određivali, radili što su morali“.

Kraj rata je Ismet dočekao u porušenom Konjicu. Ranjenom ljepotanu od grada u kome je još samo Neretva tekla lijepa, zelena, kao i prije, možda je samo ona ostala ista nakon četiri godine bestijanja. Sa normalizacijom komunikacija dobi prve informacije o svojim nekadašnjim radnim kolegama. Ferdo je živio u nekom sklepanom, novom naselju, nazvanom po nekim nacionalističkim herojima, u Hercegovini, a Janko u Višegradu, zajedno sa svojim sunarodnicima i familijom. Ljudi sa Neretve, na obalama Drine. Ismet je polako obnavljao svoj granatama razrušeni dom i ponovo se pokušavao navići na dane bez smrtne opasnosti, na normalan rad, za koji više nije imao ni snage ni zdravlja. „Šumski“ kamioni opet su išli po svoj drveni teret za prijeko potrebnu drvenu građu i obnovu porušenih građevina, ali stari šofer je s mukom sjedao za svoj volan. Ni zdravlja ni poleta. Nešto je nepovratno izgubljeno.

Krajem druge godine u povraćenom miru, pokuca neko na njegova vrata. Oprezno kucanje, pomisli dok je otključavao vrata. Pogled mu se susrete sa poznatim očima u nepoznatom tijelu. Ferdo! Gotovo kriknu. Jedva je poznao svog druga u ovom starcu, mršavom i pogurenom, lica izbrazdanog dubokim borama. Vratio se u Konjic u svoju razrušenu kuću. Jednu sobicu u podrumu je opremio najnužnijim stvarima, a onda, polako... Nisu mnogo pričali, više su se sporazumjevali pogledima i tišinom. Bilo je što je bilo, prešutiti se mora ono što je teško izreći. Gdje je ko bio, šta je radio? To se ne pita. Rat ne daje izbora. Ali mir daje novu šansu. Ferdo i Ismet su počeli zajedničkim, nevelikim snagama raditi svaki dan pomalo na obnovi Ferdine kuće. Za dvije godine bio je to dom oko koga su sadili ruže i udišući njihov miris pili kafu i rakiju, u miru i tišini. Kada su pričali, pričali su o danima rada u šumi, putevima, kamionima, prepričavali angdote zajedno doživljene. O ratu ni riječi.

Pet godina je Janko živio životom prognanika u tuđem gradu, svjestan da polako umire željan zavičaja i da će uistinu umrijeti ako se ne pokrene i vrati nazad u svoj Konjic. Neretva i Prenj su zaraza bez koje se ne živi, bez koje se umire sporo i teško, bez kojih srce krvari i propada. Janko je morao nazad. Strah, sram zbog svega što se dogodilo stavljali su mu okove na noge. Polazio je mnogo puta i vraćao se prije kretanja. I stiže razglednica na njegovu višegradsku adresu. Samo nekoliko riječi napisanih od koji mu izrastoše krila. Na razglednici most, konjički, Novim da mostom zovu, ispod Neretva zelena i valovita, iznad Vrtaljica, brdo usred grada, sa druge strane piše: „Dođi da je pijemo pored Neretve. Šoferčine.“

Ništa mu drugo nije trebalo. Već sutradan se klackao u autobusu, zadnja stanica Konjic. Grad rođenja dočeka ga istim mirisima, istim građevinama, porušenim, oštećenim, ali poznatim i dragim. U gradu mnogo nepoznatih lica i dva poznata u Baru ispred Robne kuće. Njegovi jarani Ferdo i Ismet. Noge su mu klecale od treme i straha, šta će mu reći, hoće li pasti optužbe ili će ga dočekati osmijesi dobrodošlice. Dočekala ga je masna psovka, šoferska i glasan smijeh koji otapa led godina i događanja kroz koja su prošli. Pričali su, prisjećali se, tek ponešto dohvatili iz sadašnjih života, dovoljno da shvate svu bijedu i jad u kome živi njihov kolega. Spontano se nametnu riječ. Povratak. Naravno, vratiti se u svoj grad u svoj dom, pomoći će drugovi, na sve načine. Isma ponudi svoj kamiončić, kojim je sada hljeb zarađivao za prijevoz ono malo stvari koje je Janko prikupio u novom gradu. Ferdo odmah poče tipkati brojeve na telefonu, majstora ovih i onih da se daju na posao popravke Jankovog stana.

Mjesec dana kasnije, unijevši posljednju stvarčicu u svježe okrečeni stan na Raskršću, sjedila su njih trojica, umorni i zadovoljni. Točila se rakija šljivovica u male zelene čašice i dizale u vis za zdravicu i novi početak.

- Nado, peci kafu, - naredi Janko ženi – imaš gdje, imaš kome, a bogme i na čemu, eto šporeta gotovo nov, jarani donijeli. Nego, drugovi moji, hajmo mi sada reći jedan drugom sve što smo prećutali. Ustašo i Balijo!!!

- Četničino!!! – uglas se proderaše ona dvojica, pa se počeše smijati i smijati, bez kraja, brišući suze smijalice. Zbunjena Nada ih je posmatrala, nervozno krpom brišući čiste šoljice.

- E, sada smo sve rekli što smo prećutkivali i nikada više jedan drugom nećemo to reći, jer mi smo oduvijek i zauvijek „šoferčine“.

MIRJANA KAPETANOVIĆ

Priča je priča, istina i fikcija koje se prepleću, da ne bude zabune.


E.N./ Novikonjic.ba

Mirjana Kapetanovic

ocijeni
(0 glasova)