Razmišljanje jednog običnog bosanskog psa

Pred kafanom sam vidjela zavezanog psa za parkiran automobil.

Kroz glavu mi sinu pripovijetka Radoja Domanovića Razišljanje jednog običnog srpskog vola koju je napisao 1902. godine, političko – društvena satira u kojoj ismijava tadašnje društvo, nacionalni ponos, historiju, vjeru i građanska prava kroz monolog bika zavezanog pred kafanom, zajedno sa zaprežnim kolima, dok se njegov vlasnik opija.

Danas vo nije pred kafanom.

A šta se to promijenio od nastanka Domanovićeve pripovijetke do danas? Koja je razlika između Domanovićevog vola i psa kojeg gledam?

I šta je drugo život nego građa za književnost?

Pas je zavezan za model automobila VW. Možda je pas lovački. Možda je vlasnik lovac. Na alkohol. I ko zna šta još.

Prirodno mi se nametnu ideja o tome šta danas ovako privezan pas misli. Ako uopšte pas, pa još i privezan, može misliti.

Ništa! Jer privezani ne smiju misliti. Njegovo je da čeka da se gazda odmori, ispriča, popije, provede dan u kafani, a on da mu se obraduje kad izađe i mahne repom u znak ljubavi, vjernosti i prijateljstva.

A ko je još vidio korist od mišljenja, zapitao se onomad i Domanovićev vo.

To što te Bog stvorio da trčiš, loviš, goniš, laješ, čuvaš, braniš, šta to znači prema odluci tvog gospodara da provedeš divan jesenji dan privezan za kuku automobila?

Možeš cviliti. Možeš i režati. Ali nikako na gazdu. Režanje usmjeriti ka onima koji nisu ništa krivi, slučajnim prolaznicima...

Možeš gristi gumu od automobila, ili svoj rep, ništa drugo ne možeš učiniti.

Svakako možeš lajati na slučajne prolaznike. Jako lajati. Njih smatrati glavnim krivcem svoje zle sudbine. Ako ti se ko približi, ujest ga najjače što možeš. I pritom rizikovati da izazoveš srdžbu svog vlasnika. A što ti to treba?

Tvoje je da privezan šutiš. Cijeli dan. Do sutra ako treba. Jer tvoj gazda zna najbolje zašto ste tu.

Misli li i o čemu vlasnik psa? On je slobodan i odvezan.

A zna pas da gazda nije nikakav lovac. Već pijanica i lindohan. Pod izgovorom da ide u lov, povede psa da se lakše opravda pred ženom. U kafani je glavni u svim pričama. I lovačkim, svakako. On je domaćin, uzor, ljudina, otac savršene djece... Suprugu spominje kao pojačivača ličnog hvalisanja…

Reži i on. Grize sebi rep. Beskrajno psuje. Sve i svakog. Najviše sebe. I nedužne. Imaginarne dušmane. One koji su najmanje krivi za stanje u kojem se nalazi.

A to su često migranti, Sandžaklije, Turci, efendije, vehabije, pripadnici LGBT populacije… Izgradnja neke džamije u blizini ga ljuti više nego bilo šta. Jer šta će nam džamija, imamo ih dovoljno? Trebaju nam fabrike. Što ne grade fabrike, pita se unezvijereno.

On bi možda i radio. Ali stručna sprema ga koči. I to što nema radnu naviku. Ni dan radnog staža. Osim onaj ratni. Na sva usta psuje državu što nema penziju generala. I da, još je i ratni vojni invalid. Na neviđeno. Na neko unutrašnje ranjavanje.

Aktivan je na društvenim mrežama. Ne propušta priliku da ostavi morbidan komentar ispod svakog teksta na kojem vidi sliku nekog od predstavnika svog naroda. Blokiraju ga redovno. Njegova zloba je toliko izražena da ostavlja dojam duboko nesretnog i traumiranog čovjeka.

Izuzetno je alergičan na termin „Bošnjak“. Zbog svog nepoznavanja historije. A posebno zbog toga što smatra da ga taj termin determiniše u onom svjetlu koji ga odvaja od bratske zajednice kojoj inače pripada, samo ga eto, bagra u nju svrstava i odvaja od drugih, mimo njegove volje, a inače bi ga ovi držali kao malo vode na dlanu.

Da nas političari ne odvajaju i ne zavađaju, živjeli bismo kao braća, čvrsto vjeruje.

A najviše ga zavađa i zla mu nanosi predstavnik njegovog naroda. Naroda kojem ne želi pripadati. On se tako stidi svog porijekla i stalno ponavlja da smo svi isti, da nije bitno ko je ko,...

Pljuje po svojoj vjeri a ne vjeruje u Boga. Povazdan drži lekcije ko je pravi vjernik, a ko nije, i ko je nedavno postao vjernik.

Neće da plaća zekjat u islamsku zajednicu i bogati hodže.

Neće ova zemlja naprijed dok postoje etno-fašističke stranke, dok se ne ukine vjeronauka u školama, tvrdi.

Izuzetno ga nadahnjuje mit o „zlatnim kašikama“. Motiviše. Inspiriše.

Uglavnom je pristalica komunizma o kojem ne zna ništa, osim da tad nije bilo važno ko je ko i kako se kako zvao. Kao mantru ponavlja da su stanove dijelili džaba, da se spavalo na nekim klupama i moglo kud god želiš s onim pasošem,…

A nije išao nigdje. Prvi put na more otišao nedavno. Na jedan dan. U Neum. I rekao da neće nikad više. U Neum idu samo seljaci.

On nije seljak. On će ići u Zaostrog. Kad nauči plivati.

Inače je izuzetno (samo)obrazovana ličnost. Geografija i sport su mu jača strana. Južnoafriča Republika, Namibija, Nezavisna Kraljevina Lesoto... Poznaje sve njihove klubove prvoligaše. Čak i drugu i treću ligu. A sve zahvaljujući velikom iskustvu u kladionicama.

Dobrovoljni je davalac krvi. E, u onaj vakat se za to dobivalo besplatno ljetovanje, danas ništa... Lopovi sve uzeše!

S čakalicom u ustima se napreže i iz petnih žila ubjeđuje sagovornike u to ko je za sve kriv. I da odavde treba bježati.

A pred kafanom čeka zavezan pas. I misli kako je dobro što je zavezan, da je miljenik svoga gazde. I da će biti nagrađen za uskraćivanje slobode. Kretanja. Mišljenja. Djelovanja. Govora.

Da će biti nagrađen što prati gazdu u stopu, podvijena repa, spuštenih ušiju, pogrbljenih leđa… On će skočiti i braniti gazdu u svim situacijama, pa čak i kad loše čini.

On je tu da uveliča njegovu ličnost. Da doprinese njegovom imidžu.

Umiljato će zarežati, mahnuti repićem stidljivo i krotko, kleknut će na koljena kad mu se približi. Taj jadni i mali zavezani paćenik istinski vjeruje da znači nešto u očima onog koji ne znači ništa.

Pse treba vezati.

Volove uprezati.

Magarce tovariti.

I amin!


 Ajla Kovačević / Novikonjic.ba

ocijeni
(5 glasova)