Mirjana Kapetanović: Konjički ezani

Tek sam upratila ovu provalu novinarke Mirjane Hrge i njen navodni strah od ezana, što je svojevrsna provokacija, a ako nije onda je teška glupost i neobrazovanje, kako god, nikako na čast novinarki od zanata. Od srca preporučujem mojoj imenjakinji, pa i osobi iz istog esnafa da pročita moju priču KONJIČKI EZANI možda nešto nauči, bar ono što je trebala naučiti u osnovama o zemlji u koju je išla raditi.

KONJIČKI EZANI

Rođena sam u Konjicu u staroj bolnici na Trešanici, a prve dane života i sljedeće dvije godine kmečala, gugutala, protepala prve riječi na Orašju, u srcu starog grada, jednog od najstarijih u bivšoj Jugoslaviji. Za ovu priču je važno da sam od prvog dana u svoje uši primila milozvučni ezan, u to vrijeme, sa pet džamija konjičkih, pet puta dnevno, i tako svih ovih pedesetiosam godina. Taj melodični zvuk visokog muškog glasa koji poziva na molitvu upija se kao majčino mlijeko, kao ova hladna, čista voda Ljuta, kao svježi zrak sa Prenja koji se udiše. To je pet vakata, pet podioka dana na osnovu kojih se planira i odvija život. To je vrijeme životnih događanja, to je vrijeme predaha i zaustavljanja u hodu, makar koliko ti se žurilo, to je vrijeme poštovanja i sjećanja na Stvoritelja prije svega drugog. Ne znam koliko smo svjesni toga blagoslova. Vjerovatno nam je to većini normalno, kao što je normalno da Neretva teče, da Sunce izlazi i zalazi, da se smjenjuju noć i dan, a opet, kada se nađemo u životnoj situaciji da smo daleko od svog kraja u nekim zemljama gdje se ne čuju ezani, postanemo svjesni koliko nam nedostaje tih pet poziva sa munara, tih pet presjeka dana na logične dijelove, svaki za sebe važan i svrsishodan i bez razlike kojoj vjeri pripadamo i na koji način se Bogu molimo ili ne molimo nikako.

Jedne godine sam dugo bila u evropskoj zemlji gdje se ne čuju ezani, nema ni džamija tamo. Nađem se u dubokoj šumi, šetam, berem gljive i čujem zvuk koji me podsjeti na početak ezana sa dugačkim, izvijenim AAAAA... Podne! Rekoh sama za sebe i na glas. Pogledam na sat, jedanaest i deset, sjetim se da nisam mogla čuti ezan, nešto je drugo napravilo onaj zvuk. Nije mi bila komična ta situacija. Odjednom sam se rastužila. Prekrila me neka tuga i sjeta, zafali mi moj grad i podne u gradu i pet istovremenih ezana koji se prepliću, jedni završavaju malo prije, jer su prije i počeli, a drugi nastavljaju, sve traje nekoliko minuta, ali pola dana je označeno, obilježeno i oplemenjeno pozivom na molitvu. Uvijek mislim, da se mi svi, koji čujemo taj poziv, na njega i odazovemo, svjesni ili nesvjesni, u našem srcu se to osjeti, u onom skrivenom kutku gdje nam stanuje duša, djelić Stvoritelja, ona sitna, a najmoćnija, poskoči, i obraduje se tom zvuku, pozivu, naše istinsko ja se odazove. Eto to mi fali kad sam daleko. I kad neko umre, mi kažemo „kad je ikindija, u koliko će dženaza?“ zna se da je to vrijeme od ispraćaja na neminovni put. Dan se dijeli od noći, prva zvijezda zasija na nebu u akšam, kad ne valja zaspati ni djecu puštati na sokak. Jacija je vrijeme smiraja, završavanja dana, kada se sumira protekli dan, vagaju sva njegova dobra i zla, u svakom danu ih ima, kada se brige sklanjaju u stranu, za sljedeći dan, jer jutro je pametnije od večeri. A sabah najavljuje novi dan. I nema ljepšeg doba dana. Kažu da ako želimo sresti anđeoska bića, osjetiti lagan lahor koji prave njihova tanahna krila, odbacimo san i ustanimo kada se oglasi ezan koji poziva na prvu jutarnju molitvu. Kažu da su Muhammeda a.s. pitali u zadnjim časima ovozemaljskog života, je li Mu čega žao što ovdje ostavlja, a On reče da jeste dvije stvari: sabaha i behara. Ko je pomirisao behar u zoru, kada zaduvaju sabahzorski vjetrovi, kada se istok zacrveni, a noć pretvori u tirkiz, onda zna o čemu je Božji Poslanik govorio. Ljepota glasa, živog, ljudskog bila je opredjeljenje Poslanikovo da se tako poziva na molitvu od prvog dana pa dok je svijeta i ljudi na svijetu. Prvi ezan proučio je Bilal ibn Rebbah, oslobođeni rob. Imao je tako divan glas da Ga je Poslanik s.a.w.s. odabrao da bude prvi mujezin. Deset godina je pozivao na molitvu sa džamije u Medini, a nakon odlaska Poslanikovog nije više upotrijebio svoj glas, ode u Šam, služiti onako kako je propisano.

Pamtim i sama mnogo lijepih glasova koji su okujisali sa konjičkih džamija. Čini mi se nisam stara, a jesam čim se sjećam kako su nekada mujezini izlazili u propisani vakat na munaru i sa jednom rukom savijenom u trubu oko usta, a drugom oko uha da ostanu u savršenoj intonaciji, polako kružili, na sve četiri strane svijeta šaljući svoj milozvučni poziv za buđenje uspavanih srca, na molitvu i pokornost Bogu. Pamtili su se i prepričavali mujezini najljepših glasova. Ja nikada neću zaboraviti, dok sam živa jednog. Bio je tek dječak. Naš vršnjak, iz Gornje mahale, imao je glas koji je bio pitak kao bistar izvor, čist, kristalan, a savršeno muzikalan. Pričalo se da je bio na velikim vjerskim školama u nekim dalekim zemljama, ja tada nisam poznavala Geografiju, pa me i ne kupiše nazivima, ali me do života kupi njegov glas i najljepši ezan koji sam do tada čula, a evo prođe od tada i preko pedeset godina, pa na prste jedne ruke ću izbrojati još neke koji su me istom mjerom oduševili. Znam da se pročulo kako će akšam okujisati taj mali mujezin. Trčale smo ja i moja nerazdvojna drugarica Dina, kao bez duše preko starog mosta, pa uz Pazar u Gornju mahalu. Vidjele smo ga. Vrane kose, tamnoput, sav u bijelu odjeću, neobičnu, prelijepu, obučen. Znam da sam čekala ezan drhteći, znala sam da će to biti nešto posebno. I bilo je. Na munaru Tekijske džamije se popeo uskim, klizavim od starosti basamakama, vidjela sam ga gore visoko, među pticama i prvu, akšamsku zvijezu iza njega. I onda je pustio glas. Četiri puta Allāhu ekber, dva puta, Ešhedu en lā ilāhe ilallāh, dva puta Ešhedu enne Muhammeden resūlullāh, dva puta Hajje ʻalel salāh, dva puta Hajje ʻalel felāh, dva puta Es-salātu hajrun min en-newm*, dva puta Allāhu ekber i na kraju Lā ilāhe ilallāh.

Na kraju sam stajala kao opčinjena tim glasom, molitvom, snagom koju je taj dječak prenio direktno iz svog čistog srca. Nikada to nisam zaboravila. Moje srce je slušalo i čulo. Dječak je odrastao, pa sada već i ostario, dedo već četiri puta, ja ga i sada srećem s radošću i kažem mu da je on onaj koji svojim glasom “ućeruje u vjeru”, smije se, misli šalim se, a nisam, tako uistinu mislim.

A, ima obrnutih primjera. Moj rahmetli muž je iz poznate porodice koja je generacijama davala imame i to poznate. Zadnji je bio njegov dedo Bećiraga efendija Kapić, hodža koji je imao tako lijep glas da su ljudi dolazili u Počitelj iz cijele Hercegovine samo da ga slušaju kada bi on učio mevlud. U to vrijeme, ima k tome i šezdeset godina, malo je bilo u Počitelju satova. Bećiraga je uz Ramazan polazeći pred Iftar u džamiju naređivao svojoj hanumi da mu mahne bijelim peškirom kad bude vakat okujisati, dok on čeka na munari. Dobra Minehanuma spremala iftar, zaradila se, pa u jednom času, a u nevakat, cijelih pet minuta prije isteka dnevnog posta, tresnula bijelom salvetom kroz prozor da je istrese od mrva, a Bećiraga shvati da mu daje znak i pusti svoj lijepi glas, na sve četiri strane Počitelja, pokvarivši taj dan post svim postačima. Nadam se da Allah u svojoj veličini oprosti taj grijeh njemu i Minehanumi, a priča ostade da se prepričava u Hercegovini. A, da je griješan što svog unuka istjera iz vjere, e to stoji. Bećiraga je bio muallim u mejtefu, pa i svojim unucima, siročićima njegove rano preminule kćeri Hatidže, Ademu i Faruku. Mali dječaci nemirni, arapski alfabet nije ni malo lak, a svaka greška se kažnjava šipkom. E, sad Bećiraga ima ovu svoju dvojicu, pa nekako najpoštenije njih degenečiti i kad su krivi za sebe, a i za druge. Dok malom pravedniku Ademu, rano osirotjelom, pa malo više i maženom od nena i tetaka, ne puče pred očima, pa skoči i pobježe iz džamije, još sa vrata zaprijetivši dedi hodži da će se “otić u komuniste upisati ko i babo mu, pa nek dedo hodža prepukne od muke napoprijeko”. I tako bi, čim je imao godina za upisa. Ko zna šta bi od njega bilo da ne bi mejtefskog degeneka. Kažu da smo uvijek tamo gdje treba da budemo, mi ne znamo za šta je šta dobro.

Sada u Konjicu puno više džamija nego u vrijeme mog odrastanja i neki adet nastao da svaka džamija ima svog mujezina. Niko se više ne penje na munaru, snima se na nosače zvuka, pušta na zvučnike, neki glasniji, neki tiši, neki u intonaciji, neki falšaju,neki istočnjački zvuče, neki opet više vuku na sevdalinku, neki na hercegovačku gangu. Ja imam svoje omiljene…Neću reći, eto svako neka ima svoje, ali bih voljela da ima kakav vremeplov da samo još jednom čujem onaj glas malog dječaka koji me dirnu u srce i “ućera u vjeru”, Bog ga nagradio na ovom i na onom svijetu.


Mirjana Kapetanović / E.N. / Novikonjic.ba

ocijeni
(3 glasova)