ESAD BAJIĆ Ja ne kanim napadati ikog, ali ne kanim ni ići iz ove zemlje, niti se predati budem li napadnut

Dobio sam ovih dana nekoliko poruka od dragih ljudi da napišem nešto u vezi sve češćeg spominjanja rata a kao poruku mladima u kojima bih im kazao koliko je rat poguban i destruktivan. Razumio sam i želju i naum onih koji su mi uputili takve poruke, istu imam i ja, no, razmišljanje o sadržaju takve poruke dovelo me pred nimalo lahku dilemu.

Šta da kažem i kako da kažem?

Pročitao sam posljednjih dana desetine sličnih tekstova i ne mogu reći da sam zadovoljan. Ne mogu jer u 99% slučajeva ti tekstovi počinju od pretpostavke da su ratna dešavanja moguća samo ako su svi za rat, A TO NIJE TAČNO.

Nažalost ratna dešavanja su vrlo često povezana upravo s činjenicom da neko jest a neko nije voljan za njih. Pritom onaj koji jest jača svoju volju i odlučnost upravo na činjenici da onaj nasuprot njega nije. Računa na tu prednost.

Pisati svom narodu da ne razmišlja i ne pristaje na rat a pri tome imati otvorenu mogućnost da neko drugi možda planira takve aktivnosti prema njemu znači pozivati ljude na dvije logične mogućnosti. Prva je da bježe s prostora na kom neko započinje ratni sukob i druga da se preda bez otpora u nadi da će predajom izbjeći ratna stradanja, što je ludost sa iskustvima koje ima Bošnjački narod u Bosni i Hercegovini.

I jedno i drugo, naravno, podrazumijeva prije svega tešku IZDAJU a za sobom vuče nesagledive posljedice nestanka i naroda i zemlje tog naroda.

Svi tesktovi koje sam pročitao ovih dana imaju jednu zajedničku osobenost. Govore o ratu kroz iskustvo prošle agresije na Bosnu i Hercegovinu ali je ne posmatraju kao agresiju nego kao zajednički odabranu verziju rata. Spominju teške i mučne ratne zbilje, spominju tešku ekonomsku situaciju boraca nakon agresije i drugo. I sve je to tačno. Jedan od takvih tekstova donosi kao ilustraciju kutiju cigareta zamotanih u novinu s opisom kako je to bila plata „naših očeva za vrijeme rata i pitanje „Želimo li ratovati za to?“.

Ne! Ne želimo ratovati za to. Ni za kakvu plaću ne želimo ratovati. Ni za milion dolara mjesečno ne želim ratovati. No, zašto današnjoj mladosti lažeš da je to bila plata kada plate nije ni bilo, zašto im lagati da su mogli birati kad nisu birali.

Jedina plata je bio goli život, jer u odbranu zemlje nismo išli da zaradimo kutiju cigareta, nije to bio posao, to je bila jedina mogućnost opstanka, nužnost. Druga mogućnost bila je ono što danas čitamo o sudbini Bošnjaka Srebrenice, Prijedora, Zvornika, Bijeljine, Foče, Višegrada…

RAT je nenadoknadiv gubitak, strašna trauma i ničim opravdljiv postupak onog ko ga planira, počinje i izvodi. Zato treba govoriti o tom da se ne smije biti planer takvih nauma i aktivnosti, da se ne smije u razmišljanju o rješavanju bilo kakvih problema uzimati u razmatranje takva mogućnost, no, u isto vrijeme shvatati da ukoliko neko prema vama izražava takve aspiracije, daje znakove i izvodi pripreme, nema druge mogućnosti osim prihvatiti to zlo i odgovoriti na nj na najjači mogući način.

Cijela ljudska historija svjedoči tome i pokušavati zastupati i proturati iluzornu priču o mogućnosti izbjegavanja takvih sukoba je ne utopija nego ludilo.

Govoriti o važnosti mira i pogubnosti rata stoga ne može biti jednostrano, upućeno samo jednom od ugroženih. Spominjati svu pogubnost proteklih dešavanja na prostoru Bosne i Hercegovine u periodu 1992-1995. znači obraćati se svim učesnicima tih dešavanja. Upitati svakog zainteresovanog za započimanje ratnih sukoba šta će dobiti time? U čemu će ostvariti dobit i napredak kao osnovni motiv svakog djelovanja.

Hoće li mu 20.000 poginulih sunarodnjaka i njega među njima značiti nešto ako ubije 30.000 ili 40.000 hiljada pripadnika drugog naroda.

Ako govorimo o ekonomskim aspektima koristi takvih aktivnosti, što se često gleda u ovom materijalističkom dobu, hoće li i šta će time dobiti oni koji se odazovu zovu vođa koji ih pozivaju na napad na druge? Šta imaju od svega što se desilo u prošlosti glavni nosioci svih borbenih aktivnosti, borci i jedne i druge i treće vojske. Iz svih ratova uvijek i zauvijek, izlaziće s teškim nepopravljivim traumama, mrtvi, osakaćeni, obezvrijeđeni i poniženi.

To je istina.

Stoga je razumljivo danas da borci svih vojski u dešavanjima 1992-1995. godine u Bosni i Hercegovini i na silu moraju vjerovati da su se borili jer su napadnuti. Samo logika da nije bilo drugog izbora ostavlja mogućnost prihvatanja i podnošenja žrtve koju vojnik, borac podnese u ratu.

Zato je kod onih koji zveckaju oružjem u Bosni i Hercegovini stalno prisutna retorika o ugroženosti. Neke vođe i predstavnici naroda konstantno pokušavaju ubijediti svoj narod da je ugrožen do te mjere da se treba latiti oružja da bi to prošlo. I stalno laganje o prošlosti kako bi se prikrilo istima da se oružja već jednom latilo i da smo generalno u puno lošijem stanju nego li prije borbe protiv te „tobožnje ugroženosti“. Ko to vidi i shvata shvatiće da rata ne smije biti. Shvatiće da se ugroženost materijalnom situacijom ne može pravdati postojanjem drugog u našoj blizini nego prije svega nepostojanjem pravog vođstva koje bi donijelo napredak. Shvatiće da to vođstvo svoju nesposobnost i želju da se i dalje nameće kao vođstvo pravda sporednim, manje bitnim činjenicama.

Nijedan pripadnik drugog naroda nije ni fizički ni materijalno ugrožen od mene. Ni prema kome nemam ni najmanje želje i namjere okrenuti ni prst kamo li cijev oružja. Ono što želim jeste da mu pružim neki proizvod koji treba i da on meni pruži proizvod koji ja trebam. Da mu pružim ruku i da on meni pruži ruku. Da spojimo puteve koji nas povezuju a ne rušimo mostove koje već imamo. Da u ovu zajedničku nam zemlju zakopajemo sadnice šume koje će nam darovati lijepu klimu i zaštitu od snjegova i poplava a ne rovove u koje ćemo si živi zakopavati. Da se ponosimo brojem usjeva, naučnim, sportskim i drugim ostvarenjima naše djece a ne glavama koje smo nekom odsjekli u monstrouznim zločinima, brojem silovanih žena i drugim jednako teško izgovorljivim zločinima koji su činjeni u prošlim ratovima.

Sve što trebamo je da jedni druge ne silimo na rat, jer sila Boga ne moli, a Bog silnike ne voli.

Ja ne kanim napadati ikog, al ne kanim ni ići iz ove zemlje, niti se predati budem li napadnut!


E.N. / Novikonjic.ba

ocijeni
(1 glas)