Nada Zovko: Božić je, a kao da nije…

Foto: mostarski.ba Foto: mostarski.ba

Kad sam bez tebe, sve isto mi je… Nisi Dino u pravu! Ako nisu ovdje, ne znači da su srcem daleko. Večeras smo jedno, u sjećanju na ono naše nekad. Hladno je. Još malo, pa na Ponoćku! Samo ću ja večeras u crkvi mirisati na sarmu. Džaba parfem. Svake godine ista priča. Tvrd kupus za sarmu, pa je cijeli dan kuhamo, i rijedak fil za oblande. Imamo i baklavu! Mersa napravila! Pravu, bez imalo tirita. Samo bogate kuće za Božić i baklavu imaju. I šareni burek. I pleh breskvica ovakih i onakih. Sa masti, i bez masti, za komšije kad dođu u jutro na čestitanje, a ne jedu mast. I pršuta i jednog i drugog. Uzmi drugi tanjir, i poredaj, za komšije što ne jedu ovaj naš, i uzmi drugi nož, ne reži istim, grijeh je to! A gdje ćeš griješiti za Božić, gdje ćeš griješiti i bez Božića, nema smisla!

A ja, ništa ne razumijem! Ne razumiju ni oni mene! “Hej, da vam ispričam nešto, sanjala sam noćas dva sna! Kažu da kad pred Božić sanjaš, uvijek se ostvari!”

“Ma pusti sad sanjanje, okači store, i vidi ima li igdje paučine u ćoškovima!”

Briga njih šta ja sanjam! Noćas sam sanjala nas. Nebo je plakalo, a ja sam trčala Vatikanskim vrtovima, i tražila tebe iza svakog drveta, oko svake fontane. Onda sam začula glas, da ti ne možeš biti tu, i da trčim dalje, i da ću te sigurno pronaći dok dodiruješ crni Sveti kamen Ćabe. I trčala sam dalje, i brže ali mi nisu dozvolili da budem blizu, jer rekli su da ja ne mogu biti tu, blizu Svetog crnog kamena. Umorila sam se, dok Sveta Petka mi je brisala suze, ona uvijek briše suze ženama, bolesnim i siromašnim. Kad malo odmorim, nastavljam te tražiti, mora na svijetu ovolikom biti neki vrt gdje možemo zajedno biti i neki kamen koji ćemo zajedno dodirivati. Sanjala sam noćas i Boga! Pričali smo se, onako prijateljski! Kucnuo je Božićnom zvijezdom dva puta kratko na prozor. To je naš znak! Dva puta kratko, da se probudim, a da se ne prepadnem.

“Jesi li ljut na mene?”

“Nisam ljut na tebe, nisam ljut ni na koga, ja vas volim sve, zašto bih bio ljut?”

Ima dosta toga. Za početak, zbog svih gladnih mačaka ovog grada. Sigurno će me prozvati Dana Mačkara, jer i ja ih isto k’o i ona hrani. I zbog pasa, i oni su gladni. Neki okrenu glavu, i kažu fuj ćuko!. A kažu da Tebe vole. A ja im kažem, da ti si stvorio i ćuku, i dao mu četiri noge i srce i oči pune ljubavi i rep kojim maše kad vidi me da idem s hranom, i bez hrane. On mi se uvijek isto raduje. Ovi ostali mašu, samo kad vide me da nešto nosim, inače ne mašu. To je što se životinja tiče.

Nemoj se ljutiti, što ne pravim deset vrsta kolača. I ne pakujem poklone u skupe celofane da zadivim sve dok otpakuju. I zbog jelke. Rekli su mi da nije jelka nego bor, i da skinem figure Djeda Mraza jer on ne postoji. I zbog Ponoćke, na koju odem uvijek poslije druge čaše vina, i jedva čekam kad će završiti da nastavim s trećom. I zbog Njega! Što na misi umjesto da slušam, gledam u mobitel je li On prvi čestitao. A nije! Stani, možda i jeste, samo je on na drugoj mreži , pa slabije poruke prolaze. Ljutiš li se ti Bože, na mene što je on, sa druge mreže? Oprosti, ja zaboravila da ti sve nas voliš, i da se ne ljutiš. Moram ti priznati još nešto! Znaš li da Bibliju sam napreskok čitala, samo što sam mogla skontati. A skontala da je Josip volio Mariju, i da su imali Isusa. Ja ti uvijek skontam samo što ima veze s ljubavi. Ništa drugo mi nije važno. Evo sve sam ti ispričala. Nisam baš sve, ali Ti ionako sve znaš, pa ti si za mene napravio ovaj put. A ja se brinem. Stani, a šta je sa onim mačkama i ćukama gladnim? Ti sve možeš, zašto ih ne nahraniš? Znam, sjetila sam se, govorio je svećenik jednom na misi. Dao si nam slobodnu volju da sve oko sebe hranimo, ili da radujemo se njihovoj gladi. Ja ću ovo prvo. Pa nek me prozovu druga Dana Mačkara!

A Bože, šta ćeš sa gladnima i siromašnima? Mnogo ih je u ovom našem gradu… zašto si ih zaboravio?

“Nisam ih zaboravio! Poslao sam tebe situ, da drugi put kad jedeš podijeliš pola sa gladnima!”

I ovo sam negdje nekad čula. Ali volim, da si mi ti sada rekao, da od tebe čujem.

Hej Bože! A šta ću s njim? Trčala sam svugdje, tražila ga… Vatikanski vrtovi, Ćaba, Sveta Petka…

“Nastavi tražiti… na ovom svijetu, stvorio sam Vrt i Sveti kamen kojeg možete dodirivati oboje. Samo moraš htjeti, srcem cijelim da pronađeš ga. A ja ću ti osvijetliti put, kad me uvjeriš da živiš ljubav”.

Idem ga tražiti. Bog mi je sve rekao, a kažu da kad pred Božić sanjaš sigurno se ostvari.

“Hej, jeste li okačili store, sanjala sam dva sna, hoćete da vam ispričam?”

“Ma pusti sad sanjanje, kupus i dalje tvrd, a cijeli dan se kuha.”

Briga njih šta ja sanjam… i što samo ću ja večeras u crkvi mirisati na sarmu.

Preuzeto sa: mostarski.ba/ novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)

Povezani članci (po oznakama)