Mirjana Kapetanović: Abida

Danas je Svjetski dan "BIJELIH ŠTAPOVA", kojim se daje podrška slijepim i slabovidim ljudima kojih je u svijetu, nevjerovnih 2 milijarde i 200 miliona, najčeščih uzroka katarakta, kratkovidnost, glaukom i retinopatija, a i svaki dijabetičar i hipertoničar je potencijalno slabovida osoba. Koliko o tom problemu razmišljamo dok nas ne stigne, vjerovatno nedovoljno, a to je jedna od najosjetljivih kategorija zdravstveno ugroženog stanovništva. Uz ovaj dan poklanjam vam istinitu priču, iz Hercegovine, u vremenu dešavanja kraj pedesetih prošlog stoljeća.

ABIDA

Sjeli su da popiju kafu. Abida i njen Junuz. Cijeli su dan proveli u Mostaru čekajući u čekaonici na doktora Čavku, najboljeg stručnjaka za bolesti očiju. Čekanje je bilo teško, jer je izvjesnost bila još teža, znali su oni da je ovo novo pogoršanje možda posljednja godina u kojoj će Abida vidjeti svjetlo dana, a onda...vječna noć. Doktor Čavka je dugo pregledao, mijenjao aparate, Abida poslušno odgovarala na pitanja, ali je sve manje ispravnih odgovora davala. Bježala joj ona slova, mutila se, gubila, maglila i ona je znala, to se njen očinji vid bori zadnjim trzajima da joj osvijetli svijet.

- Junuze,- obrati se suprugu doktor Čavka, kao da nije imao hrabrosti istinu reći Abidi, - nije dobro. Glaukom u zadnjoj fazi, bojim se nema pomoći. Žao mi je Junuze, budite joj na pomoći.

Junuz nije ništa rekao. Nije ni Abida, sve dok se nisu vratili kući i ona na stol postavila mirisnu kafu. U kući se dobro snalazila, samo su stvari morale biti sve na svom mjestu, jer ih je više pipala, nego vidjela. Uskoro neće vidjeti ništa.

- Ćuješ ćojeće,- Abida je bila rođena Mostarka i kod nje nisu postojala slova sa dvije kvakice, mekano je izgovarala to ć,đ,š, kao što se govorilo u njenoj Donjoj mahali, a Junuza nikada drugačije nije oslovila, nego „ćojeće“ za svih ovih 25 godina zajedničkog, složnog života i ljubavi. – Ćuo si šta reće doktor Ćavka, oslijepit ću možda sutra, možda za mjesec, ali to je gotovo. Đe smo prispjeli onda oboje. Đece nam Allah ne dade, ko će nas pripaziti, ha?

- Neka bona ženo, nemoj sada o tome, - Junuz je bio na ivici suza još od one presude koju je izrekao doktor u Mostaru. Srce mu je treperilo samo što ne pukne. Nije se mogao pomiriti sa ovom neumitnom činjenicom, njegova Abida, dobra, dobra žena će uskoro biti potpuno slijepa. Sve je to tako naglo krenulo, nije nikada mislio da će do sljepila doći, vodio je u Mostar kod doktora, mijenjala naočare, kupovao joj kapi, vodio je kod travara i sve džaba.

- Nemojti meni neka, moramo hitno nešto deverati. Ćuješ, ja nešto mislim da se ti oženiš. Mene otpusti, a dovedi neku mladu, jaku ženu, možda te Allah pogleda, pa ti i đecu izrodi!- odlučno ovo izgovori Abida, ni glas joj ne zadrhta.

Junuz je gledao ne vjerujući da čuje to što čuje.

- Ženo moja, ti si svrnula s pameti, šta bona govoriš, đe ću ženu na ženu dovoditi?

- Mene otpusti, nećeš ženu na ženu. A, nemoj me ni ćerati, jer ja nemam đe. Eno imamo onaj mutvak, ja ću tamo, a ti mladu dovedi u kuću. Pa kad vama skuha nek i meni prebaci koju koricu i dobro je. Ne inadi se sa mnom, sve sam ja to dobro smislila i razmislila, odavno ja znam da ću oćoravit zaposve.

- Ama ženo, koja bi žena na to pristala, nu lude glave, ja ne poznajem nikoga osim ovog komšiluka, što nam je sve rod rođeni.

- Nije hodža!

- Aj ne budali, imana ti, đe bi hodža na to pristao, pa znaš mu nam i tersiluk, ne da momcima kćeri, a kamo li čovjeku koji još i ženu ima, ma pusti bona, ne sanjaj.

- Hajmo zajedno da ga pitamo, evo odmah idemo na sijelo i jasno, brk u brk, tako i tako stoje stvari, ćojek je i pametan. Puna mu kuća ćeri, sve jedna drugu prestigla, a godine him se nanizale, ne ćekaju na đuvegije. Hvala Allahu, u nas imanje, kuće, blago u planini, svega imamo, a kome to ostaviti? Hajde oblaći onu dolamu od đume i peglane pantale, pa da idemo u hođe.

Junuz je bez riječi posluša. Kao i uvijek što je slušao u toku ovih 25 godina braka u kome je on bio radnik, a ona pamet kuće koja je odlučivala šta će se prodati, šta kupiti, gdje ići, s kim pričati, a koga zaobići. Svi su je u mjestu znali kao pametnu Mostarku i po savjete joj na noge dolazili. Nikada nije pogriješila ni pogrešan izbor napravila.

Hodža se prvo naljuti kad shvati šta mu predlažu. Gotovo ih istjera iz kuće, što bi bio nezapamćen skandal, da ga hodžinica ne smiri i nasamo mu koju došapnu. Mjesec dana Abida i Junuz su išli na sijelo u hodžinu kuću, dok se sama Munevera, najstarija kći, ne izjasni da bi ona pošla za Junuza pod rečenim uslovima. Odmah se gotovo sve završi. Abida je formalno „otpuštena“, Munevera šerijatski vjenčana i dovedena u bogati Junuzov dom. Sljedeće godine zaplaka Muriz u bešici, a slijepa Abida ga je ljuljala i pjevala mu uspavanke koje je od majke u Mostaru naučila. Ljuljala je kasnije i Sabihu i Feridu, a djeca joj se po krilu motala, tepala i kenjkala, a ona strpljivo, onim svojim dubokim, smirenim glasom pričala najljepše priče, pjevušila im i sretno pratila kako rastu i pune gotovo zamrlu kuću.


MIRJANA KAPETANOVIĆ / E.N. / Novikonjic.ba

ocijeni
(1 glas)