Bitka za Alepo: koji su “naši”?

foto: profimedia foto: profimedia

Negdje sam ovo već napisao: ljeta daleke 1991. godine – Vukovar je već uveliko gorio – mi, porodica, na odmoru na Boračkom jezeru smo se čudili tetki iz Beograda što nije smjela da dođe kod nas, na odmor.

“Rat je!” samo je rekla kad smo je jedne večeri, razgaljeni pićem i ićem, nazvali s Jezera i zamolili da ipak dođe: “Dođi, bona, šta ti je? Hrvatska je Hrvatska, ali to se kod nas, u Bosni i Hercegovini, nikad ne može desiti!”

Naravno, i mi smo suosjećali s ljudima u nekada, kažu, prelijepom Vukovaru, grozili se žrtava i razaranja. No, koliko god to sad zvučalo nevjerovatno, nismo ni tada vidjeli kolika opasnost prijeti i nama samima. To jest, nismo to htjeli vidjeti. A već tada je i za nas u BiH sve odavno već bilo “skuhano”. “Bosanski lonac” ne da je počeo krčkati, nego je već uveliko šištao. Vrag, đavo, šejtan, nazovite ga kako želite – već je, iza naših leđa, počeo svoje mahnito tancanje.

Ali eto… Čovjek naprosto ne želi vjerovati da stvari mogu krenuti po zlu – napose po njega samoga. Takva mu je narav. Možda je i bolje tako. Možda bi drugačije svi odavno pošandrcali. Nego, potajno se nadamo da se takve stvari dešavaju samo nekom drugom. Sve dok crna maca ne zakuca i na naša vratanca…

Sve mi je ovo palo na pamet prije nekoliko dana kad sam, u jednoj emisiji na holandskoj televiziji, gledao i slušao nekoliko političkih “analitičara” kako, povodom vojnih vježbi NATO-a u pribaltičkim zemljama i rusko-sirijske, kako oni rekoše, “invazije” na Alepo, mrtvo-hladno, kao da pričaju o cijenama na berzi, razglabaju o odnosima snaga Zapada i Istoka u slučaju novog velikog rata! Po njima, i ako do toga dođe, sve bi se brzo sredilo! Ruske snage jesu, doduše, pokretljivije i možda, nešto bolje motivisane od “naših”, ali smo “mi” tehnički i brojčano toliko premoćni da “Ruje” u eventualnoj oružanoj konfrontaciji nemaju nikakve šanse!

Sve bi se to, kao, “brzo sredilo”.

Nisam mogao da povjerujem sopstvenim ušima. Jesu li ovi normalni? Znaju li oni o čemu trabunjaju? Zar ne znaju onu čuvenu, čini mi se – Ajnštajnovu, misao (parafraziram): Ne znam čime će se voditi treći svjetski rat, ali će se u četvrtom, kao u pećinsko doba, ratovati lukom i strijelom.

Ni ovi holandski lazanskiji (“kodno ime”: Miroslav), mada bulazne o ratu, očito ne vjeruju da se to njima može desiti. Ih, moja si ga ti, gdje je Pribaltik!

Povod cijelom tom tv-igrokazu bili su, velim, vježbe NATO-a u pribaltičkim zemljama i sirijsko-ruski atak na Alepo. Pa da i to, u par rečenica, malo rasvijetlimo.

Vojna vježba NATO-pakta u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, pomoć “ugroženim” saveznicima, svima koji nisu ideološki zaslijepljeni je krisalno jasno, ima za cilj zastrašivanje Putina i “baćuški”. To je jasno kao dan, a opasno doslovce kao igranje s vatrom. Mada, SAD i saveznici to domaćoj i svjetskoj publici “prodaju” kao “preventivnu zaštitu demokratije” u njihovim novim članicama. Pa ako hoćete mućak, onda i kupite mućak.

Sve bi to kakav naivčina možda i mogao da proguta, kad o “zaštiti demokratije” ne bi govorila zemlja koja već decenijama ne podržava, a na mnogim mjestima i direktno podstiče, najcrnje diktatorske režima – samo ako to paše njenoj guzici.

A Holandija i ostali “trabanti”? Oni su tu da šute, plaćaju članarinu i ratuju za “naše”, to jest: američke, interese.

Hoćete primjer? Evo kratke, ali ubojite kolumne poznatog holandskog pisca Arnona Grunberga u prošlosubotnjem broju dnevnog lista Volkskrant. Tekst nosi naslov Saudijska Arabija. Citiram.

“U pesimističnom članku Karlote Gal (Carlotta Gall) prošle srijede u The New York Times-u opisano je kako je Saudijska Arabija zvanično saveznik Zapada, ali nezvanično podržava talibane.

Rat u Avganistanu traje evo već petnaest godina, dosad košta 150 biliona dolara i 150.000 žrtava, tvrdi Galova. A mi smo se još i povukli iz njega.

Možete li se sjetiti besramnih laži koje su pratile holandske vojnike poslane u Avganistan?

Iz “procurjelih” mejlova Hilari Klinton da se zaključiti da su Amerikanci 2014. utvrdili da Saudijska Arabija i Katar pomažu sunitske ekstremističke grupe širom svijeta, na primjer ISIL.

Ne, ni talibani ni ISIL nisu zapadnjačke ili (jevrejske) tvorevine ali su potpomognute i sufinansirane od strane bliskih saveznika Zapada, Saudijske Arabije i još nekih zemalja Zaljeva.

Zapravo bi se moglo zaključiti da svako onaj ko toči benzin u svoje auto podržava ISIL i talibane. Mislite na to kad se opet negdje desi strašan teroristički napad.”

Ovome se stvarno nema šta dodati. Kraće, oštrije i tačnije, čini mi se, ne može. I tu pada sva ta lažna i dozlaboga licemjerna priča o “demokratiji” i “ljudskim pravima”.

Ista je stvar kad je u pitanju bitka za Alepo. Strašna je, i tamo, svaka nevina žrtva, pogotovo civili, žene i djeca – oni koji, što se kaže, “ni luk jeli, ni luk mirisali”. Njima, kao i svim vojnicima koji nisu okrvarili ruke i žele da se prestanu boriti, svakako treba pomoći. Ali, zašto ovakve “talambase” zapadnih medija nismo čuli kad su razarani, recimo, Kabul i Bagdad? Pa i tamo su valjda, i ne tako davno, masovno ginuli civili, žene i djeca? Eeee, ali tamo su u pitanju bile naše bombe. Tačnije: tamo su “naši” napadali, a “njihovi” se branili. U Alepu su, barem prema ovoj iskrivljenoj optici, uloge obrnute. I u tome, samo u tome, je kvaka.

O toj hipokriziji, vječitim zapadnjačkim dvojnim mjerilima, “gromoglasno šute” svi ovdašnji veliki mediji. I tu se definitivno završava priča o njihovoj (navodnoj) “nezavisnosti”.

ocijeni
(0 glasova)