Mirjana Kapetanović: RAFTING STOPER U KANJONU NERETVE

Imam jednog jarana, zove se Almir, a nadimak mu Arap, kune se životom da nema nikakve krvne veze sa Arapima, nego u djetinjstvu u dječijoj igri zalijepi se nadimak i nosi ga, evo, petu deceniju. O njemu bih vam mogla napisati puno priča, jer je zanimljiv kao čovjek, lijepo priča, egleniše, bolje rečeno, onako po naški, svaka riječ odmjerena, dukat vrijedna.Umjetnik je, drvorezbar, pomalo i slikar, a najviše umjetnik uživanja u tišini i Neretvi.

Jutros, dan k`o cekin, vedar, avgustovski, mami Neretva na svoje obale i ja na brzinu obavim jutarnje obaveze, Astora za povodac i već trčimo na piješće. Sjedim na oborenom stablu, udišem miris vrbe i Neretve, svježinu jutra, gledam patkice koje nečujno klize zelenilom neretvanskim. Misli se sve svele samo na jednu „Bože što je lijepo tvoje stvaranje“. Ne znam koliko sjedim tako sama, utihnuta, sklopljena u prirodu, pažljiva da ničim ne poremetim njen sklad, kada čujem pažljivo odmjerene korake. Prepoznajem taj hod. Moj jaran Arap, u ratu je ostao bez noge, ali sasvim lijepo se navikao na protezu i za njega nema prepreka, samo hoda, rekla bih, pažljivije.

“Jutro Mici...uživaš?”

“Jašta, pridruži se,” - pokazujem mu slobodno mjesto do mene na oborenom stablu u dubokoj hladovini ispod vrbe.

Šutimo, gledamo u Neru, uživamo.

“I ti se voliš osamiti meščini k`o i ja?”

“Vala volim, Bog dao ljepote za gledati, pa mi žao u ludo vrijeme provoditi, pa evo sjedim i upijam.”

“I sam sam ti takav. Neki dan sam bio dva dana u kanjonu Neretve... sam. Nema većeg ćeifa, vjeruj mi.”

“Vjerujem,” - oči mi već cakle od ljubopitivosti, sada bih da slušam njegovu priču. Znam da će ispričati slikovito, lijepim, odabranim riječima, da ću uživati u svakom trenutku... Škrtica bih bila da je ne podijelim sa svima.


Mirjana Kapetanović / E.N. / Novikonjic.ba

ocijeni
(2 glasova)