Mirjana Kapetanović: DŽABA, MENI MOJA NEVOLJA NAJDRAŽA

Još u djetinjstvu čitala sam, ma šta čitala, gutala, prelijepe bajke Ivane Brlić Mažuranić, i ostade mi u sjećanju majka Palunkova, koja je mogla da se riješi velikog belaja, ali samo ako joj je njen jad draži od svih blagostanja svijeta. “Koja bi to budala bila da joj je jad miliji od rahtluka?” - pitala sam se u dječijoj nevinosti i naivnosti.

I evo uđoh u te neke zrele, ma gotovo i prezrele godine, kad vidi Boga ti, ta budala sam lično ja. Sve vidim, nisam ćorava, i pameti mi ne fali, čak sam i pronicljiva, nekada uključim i šesto čulo, ništa mi ne promiče, sve znam, a ja opet tjeram po svom. Moja zemlja, moj grad, svi ovi ljudi oko mene, ima ih i ovakvih i onakvih, ali moji, da su, valah, od govana, džaba, priraslo sve srcu. I nahodala sam se svuda po svijetu, vidjela i drugo i drugačije, dobrih ljudi, krasnih kuća, mogućnosti da se radi i zaradi, da se udobnije živi... čak mi nedavno jedna proročnica rekla da ću sve ostaviti i otići daleko negdje od rodne mi grude da živim. Ja je gledam, ne bih da joj kvarim posao, a znam, džaba ti to pričaš moja ti i u te karte gledaš, kad ja znam sebe, budalu, ovakvu kakvu me Bog stvori i majka Stana na svijet donese. Zaludu ti sva bogatstva svijeta i tuđe dobro, kad je meni i moja nevolja draža od svega toga...

I sjedim neki dan u žutom, od dobrih Japanaca doniranom autobusu, vozim se kroz ravno Bišće polje, od Mostara prema Blagaju. Gotovo se ubila „ganjajući“ neke papire, a da su važni, jesu, ali nikako ih uganjati, kad je Gradska uprava Mostara raštrkana na pet mjesta. I kad sam ih sve obletila na ovim bagavim nogama, o jadu se zabavila pitajući Mostarce gdje im se nalaze ulice, one novih naziva, ne znaju ljudi, neki prvi put i čuju za njih, a vijek gotovo do njih proveli. E kad sam našla na jedvite jade svih pet dijelova Gradske uprave, nadležni mi rekoše da ću do tog, prijeko potrebnog papira, doći u Blagaju. Te sačekam na autobuskoj tu žutu dvanaesku, udobno se smjestim i za dvije KM, krenem u potragu za blagom zvanim dokument. A autobus se polako puni sa svakim zaustavljanjem na lokalnim stajalištima. Kako ko ulazi, svi ga ostali dočekuju srdačnim pozdravima:

“Ooooo, Ibra, đe si rode, da Bog da se ti meni butum džomboso!” - podvrisnu jedan neobrijani sa poderanom kapom na glavi.

“A, eooo me, ku`ću šta ću, tamo vamo, prodo malo duvana i odo` kući...”

Šofer za to vrijeme vješto provlačeći veliki autobus uskim mostarskim ulicama, transparentno otkriva cijelom putničkom auditorijumu, kako ga opasno stomak muči, tri dni, kaže, nije iš`o porajsebe, o sebi se zabavio.

Onaj s poderanom kapom dobacuje:

“Jadan Salka, pun si govana k`o septička jama.”

Ozbiljna gospođa, svježe očešljane hladne trajne, stoji pored šofera, neće se zadugo voziti, nema kaže, rajšta sjedati, odmah daje „stručnu“dijagnozu.

“Čir Salka moj, jesen ti je vrijeme kad on proradi… to ti je k`o i Bog...”

“Ma nije jadna, iš`o sam na Bijeli Brijeg, gut`o sondu, a peksinluka i jada, ne bih više prez anestezije da ću evo sad krepat. Nije kažu čir, nego neka hernija, jebo joj ja majku, ne znam šta mu ga je to, kaže treba pod nož, a đe ću to…”

“Pa da,” - opet će ozbiljna stručna gospođa, - “hoće to od hernije, boli kažu, a radi moj Salka šta ti kažu, a to što ne možeš da izvineš na nuždu...” - autobus staje na njenoj stanici, ona brzo potkupi svoje cekere, lagano kao kozica skoči sa visoke stepenice na trotoar i još jednom promoli glavu u autobus prije nego se harmonika vrata zatvoriše... – “da nisi prepio soka od šipka ovih dana, mora da ste cijedili?”

“Jesmo valah” - dosjeti se i šofer Salka jadu – “tačno prepio.”

Vrata se zatvoriše, ali smo još svi čuli kako frizirana žena dovikuje:

“Pa eto, to ti je o`tog, jebo ga tiii!”

Kako ko novi ulazi prvo mu pogled pada na mene. Predmet sam interesovanja cijelog autobusa. Oni se svi poznaju između sebe, ali ja sam novi kolač.

“Dokle ti gospoja?” - ne izdrža Ibra, a svi u mene gledaju i čekaju odgovor. Vidim, nema mi izmotavanja, te se okrenem onako na pola da me svi vide dobro, malo i pročistim grlo da me i čuju:

“Do Blagaja!”

“Beli ćeš u nekoga?” - onaj neobrijani s poderanom kapom upilji u mene dva krmeljava oka.

“Ma neću ni kod koga u goste ako na to mislite, moram do Općine.”

“Nu, beli ti nešto treba?” - Oj, joj, ne ostavljaju me na miru, sada me to pita mlađa pokrivena žena.

“Ma da, svekar mi umro dok je bio u izbjeglištvu u Gnojnicama, pa izgleda dolje u Blagaju upisan u knjige,” - sama se sebi čudim da dajem precizan odgovor svim putnicima, prepunog autobusa, koji su se utišali i slušaju me.

“Koji bona, o`kle je bio?” - pita jedan dedica.

“Ma ne znate vi sigurno... davno je to bilo.”

“Znam valahi billahi svakoga i davno i sada...” - uporan je.

Prešutim.

“Pa eto kad vam rekoh, bar me uputite gdje da izađem i gdje da nađem Općinu.”

Autobus se zaustavlja, a svi u glas bi da mi pomognu:

“Hajde gospoja, evo ovdje, pa pravo preko ceste i eto te...”

Završim sve vrlo brzo i vraćam se u Mostar, opet žuti autobus. Već pun. Ulazim, momci i djevojke, školarci, brzo mi oslobode mjesto za sjedenje. Naprijed četiri starije žene. Pričaju glasno, mladi šute.

“Jeste povadili krtolu?”

“Jesmo nešto jada.”

“Pa treći rod, neće ni Allah samo za tebe radit, dosta koliko gođ.”

“A jadna isto je kopat svatriput. Nego jeste li šta iscjedili šipka?”

“Šejtan ga više cjedio, nu mi ruka ko u aldžatare, prošlo kroz rukavice, svu me obojilo, a opet ne iscjedi, jazuk, raste pred nosom i zdrav.”

Samo ako se ne pije previše, mislim u sebi, sjetivši se onog predhodnog šofera.

“O Meha, Bog ti dao uključi klimu ili otvaraj vrata, svarit ćeš me do Mostara!” - Povika debela, postarija žena.

“Moja Nezira šta si se ti u novembru upalila, kud`ću palit klimu, narodu hladno.”

“Upalila ti se ona što ti ručak sprema, ubi me tlak, a i da sam se upalila, beli me ne`š ti gasit.”

“Ne bi` vala da mi plaćaš, evo ću ti otćurnut malo vrata, šejtan te ugasio takvu.”

Gledam kroz zamućen prozor, slušam ovo prepucavanje u kome niko nikome ne zamjera, vinogradi tek obrani promiču i njive sa trećim, još nepokupljenim rodom krompira, nove kuće i mnoge zapaljene, ruševne, vidi se nekada prekrasne vile bile, neke sa bazenima, na srušenim zidinama oznake vojski koje su nedavno ratovale, stožeri, komande, zastave ove i one... Samo Velež uvijek isti i Neretva, pređoh i Bunu i Bunicu… niko mene ne može više prevariti, omudrijala sam i ja, a evo zbog ovoga svega drag mi ovaj naš jad hercegovački, pa neka gata proročnica koliko hoće, samo me na nosilima odavde mogu odvući.


MIRJANA KAPETANOVIĆ / E.N. / NOVIKONJIC.BA

ocijeni
(1 glas)