NADA ZOVKO: Posudit ću ti grad

Foto: mostarski.ba Foto: mostarski.ba

Oprostila sam ti, što uništio si bašte sa dračom i gloginjama, jer si rekao da će tu biti nešto, što donijet će ti puno para. Iako, fale mi te gloginje, za puhaljke što pravili smo od starih osušenih flomastera. Uzmi i one male parkove iza zgrada, klackalicu i tobogane, i kartonske kutije od kojih pravili smo kućice za napuštene pse iz ulice.

A mene pusti, da od tamo iz daljine, umirem za onim, što ostavila sam u posuđenom gradu. Jednom kad vratiš mi moj grad, sve će biti drugačije. A znaš li kako je nekad bilo lijepo, kad i ja imala sam svoj grad.

Srijedom smo išli sa školom u Banju, i učili plivati. Car je uvijek bio živčan i strog, dok nas je požurivao da navučemo tijesne gumene kape na glavu, a bol od počupane kose i danas osjećam. Kosa se uvijek morala dobro osušiti, da se usta ne okrenu. Moraš proplivati, htio ne htio. Ne možeš biti Mostarac, a da ne znaš plivati. Ja sam mislila kad naučili smo plivati, da ćemo istim rijekama i morima takmičiti se, ko zna kraul, a ko je naučio samo ženski. Ali, nije tako…

Opet ja u prošlosti. A ne živi se od nje. Znam, moram shvatiti, ovo je drugo vrijeme, ne skupljamo značke, ne mijenjamo se za salvete, ne pripremamo one kolutove sa spužvastim cvijetovima za sletove, nema više ni skupljanja starih novina, za ligu papira.

Sve ja znam, samo mi nekako lakše preživjeti dan, kad odlutam u ljepše jučer. Manje me boli. A boli me tuga što nastanila se na lica i sokake, u araluke i potkrovlja mog grada. Ja pokušavam nasmijati umorne duše, pričam viceve o Vasi Kisi, mašem glavom k’o Meho Đeger u transu svojih koncerata, ali ne ide. Ja okrećem glavu, da tebi bude lakše, kad sa žutim metalnim plaćaš najjeftinije makarone na kasi, i stavljaš ih u tamni ceker, da ne vide drugi kako ti je. Ja pravim se da ne vidim, izlizanu kragnu na tvojoj košulji, američke marke, koje prodaju se u prodavnicama polovne garderobe. Ponekad te, priznaj, i nasmijem… a ipak se ne smiješ, zbog rijetkih zuba, što ostali su. Znaš li da zbog tebe, svaku večer pređem na drugu stranu ceste, preko puta pekare, jer znam da stojiš u redu, kasno pred zatvaranje, jer u to doba suhe kifle i krofne s marmeladom prodaju upola jeftinije. Znaš li da pravim se, da povjerovala sam ti, kad kažeš da nisi ni za kafu ni za sok, da upravo si je popio, i da samo ćeš konobara zamoliti za čašu vode. Ti, nikada nikome nisi smetao, čuvao si gnijezda lastavica da ih bura ne otpuše, da imaju gdje gnijezditi se, kad umorne se vrate s dalekog puta. Ti, koji nisi nikada, ni dan zakasnio, da vratiš posuđenu knjigu iz biblioteke, sada bojiš se, ako ti nedaj Bože nešto bude, hoće li se naći negdje malo ove mostarske zemlje, da pokrije te, a da nije puno skupo. Tebe strah, da i kada odeš, ne smetaš nikome, i zato govoriš,da ne želiš vijence i ikebane, jer žao ti da trošimo na tebe. A mene stid. Stid me tvoje dobrote u očima kad kažeš mi „Zašto ne ideš odavde, kad hvala Bogu imaš papire, i možeš svugdje, da je meni da odem odavde.“

I ubijam samu sebe, bez mača i metka, i stid me nekako i sebe i tebe i cijeloga svijeta, kad ista nam je krv, i ruke i oči i srce, kad isto nas boli glava od jugovine, isto nas probija bura kroz kosti, isto lažemo da pao nam je tlak kad zbog lijenosti moramo hitno lopiti i popiti jaku kafu, kad lajemo a ne odustajemo od masnog bureka sa užeglog ulja, i kad se tješimo da bolje je biti sam nego s budalom, a crkajemo za tom budalom… kad isti smo, kad sve nam je isto, zašto i papiri nisu… pa da zajedno skačemo po lokvama velikih trgova nekih dalekih gradova, ili da zajedno ne mičemo nigdje, nego uz tavlu mahalamo, koliko je ko dobar u Starom gradu, od ove sezone.

Zbog tebe, posudit ću mu grad. Pusti ga, neka uništi nam i košćele i crne murve, reci mu šta su praske, i slobodno se u dvaesku kladi s njim da neće znati šta su prtokale. Neće on dugo, zaradit će pare i otići, tražiti neke nove gradove da u njima uništi bašte sa dračom i gloginjama, da djeca nemaju rašta praviti puhaljke.

Ipak reci mu, žao mi ga, da poslije kiše pazi da ne oklizne se na mokro lišće i ploče na Rondou, da nahrani golubove i kumre kad zorom kljucaju mu na prozorski lim,da kupi sirotinji metar drva za zimu, i da obavezno ostavi bakšiš konobaru. Reci mu, tako se to radi u ovom gradu.

A mene zovi, kad vrati nam grad, pa ćemo zajedno u pekaru, po vruće kifle i svježe krofne s marmeladom, koliko god da koštale, nije važno…

Kad vratili smo grad.

Preuzeto sa: Mostarski.ba/ novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)

Povezani članci (po oznakama)