Printaj ovu stranu

Ko su ljudi koji potiču na ubistvo Izetbegovića

Otvorene pozive na javni linč i likvidaciju Izetbegovića niti upućuju niti brane neki anonimni botovi ili pripadnici radikalno-ekstremnih pokreta, već listom javno angažirane osobe, novinari, političari, umjetnici i generalno oni koji se vole samotitulirati kao fina gradska raja, navodno pristojan i ugledan svijet. Omiljeni hobi ovih nesuđenih revolucionara i giljotinaša jeste da porede bračni par Izetbegović, Bakira i Sebiju Izetbegović, s Nikolajem i Elenom Čaušesku, rumunskim diktatorom i njegovom suprugom koji su likvidirani tokom rumunske revolucije 1989. godine, te da otvoreno zazivaju istu sudbinu Izetbegovićima pozivajući i potičući da se neko s njima obračuna na isti ili sličan način!

MUSTAFA DRNIŠLIĆ

Već smo više puta pisali o pokušajima otuđenih centara moći da normaliziraju dvostruka mjerila u vezi sa slobodom govora u našem društvu. Postoji očita namjera da se kriminalizira sloboda govora jednog navodno politički nepodobnog dijela društva, dok bi se istovremeno najcrnji govor mržnje privilegiranog i navodno ideološki podobnog dijela društva proglasio za neotuđivu slobodu govora. Iako ovakvu vrstu moralnog i vrijednosnog relativizma živimo već duže vrijeme, gotovo od kraja agresije, ipak situacija postaje sve opasnija jer se na sceni pojavio političko-medijsko-pravosudni kartel koji počinje legalizirati ne samo govor mržnje privilegirane manjine već i njihove pozive na ubistva. Istodobno kriminalizira čak i javnu kritiku takvog opasnog radikalizma.

IZETBEGOVIĆI KAO GLAVNA META

Nema bolje ilustracije ovog opasnog procesa i fenomena od medijskog tretmana porodice Izetbegović. Svako ko iole prati medije i društvene mreže svjestan je da kampanja demonizacije Izetbegovića praktično nije ni prestala od 1983. godine, jedino joj se mijenja intenzitet ovisno o važnosti društvene uloge ili političke funkcije koju obnaša neki od članova ove porodice. Ipak, čak ni tokom komunističkih progona, niti za vrijeme prvih slobodnih izbora, niti u vrijeme strašnog perioda agresije ili čitavog onog poslijeratnog “rušenja Alijinog naslijeđa” od strane “nezavisnih medija” nije bilo onoga što se dešava danas, da se otvoreno i javno poziva na likvidaciju jedne porodice te da se takva poticanja na ubistvo brane, pa čak i veličaju kao sloboda govora i pozitivan društveni angažman!

Da bi sve bilo degutantnije i opasnije, ove otvorene pozive na javni linč i likvidaciju Izetbegovića niti upućuju niti brane neki anonimni botovi ili pripadnici radikalno-ekstremnih pokreta, već listom javno angažirane osobe, novinari, političari, umjetnici i generalno oni koji se vole samotitulirati kao fina gradska raja, navodno pristojan i ugledan svijet. Omiljeni hobi ovih nesuđenih revolucionara i giljotinaša jeste da porede bračni par Izetbegović, Bakira i Sebiju Izetbegović, s Nikolajem i Elenom Čaušesku, rumunskim diktatorom i njegovom suprugom koji su likvidirani tokom rumunske revolucije 1989. godine, te da otvoreno zazivaju istu sudbinu Izetbegovićima te pozivaju i potiču da se neko s njima obračuna na isti ili sličan način!

Pogledajmo o kome se tačno radi, ko su ljudi koji ovakvim etiketama potiču na likvidaciju Izetbegovića.

KO JE KO U ŠOVINJARA

Praotac demonizacije bračnog para Izetbegović svakako je Fahrudin Radončić, koji je i lično kao političar, ali i putem svojih medija poput Dnevnog avaza ili podlistaka poput The Bosnia Timesa, već nekoliko puta Izetbegoviće etiketirao kao “bračni par Čaušesku”. Upravo je iz kuhinje Fahrudina Radončića i krenula ova kampanja. Upotreba ovakvih opasnih termina u SBB-u nije bila ograničena samo na stranačkog vlasnika, lidera i šefa već su se njima koristili i kadrovi poput Jasne Duraković, tada još uvijek čvrsto u toplom političko-interesnom zagrljaju Fahrudina Radončića. Gostujući u emisiji “Umri muški” Durakovićka je demonstrirala nevjerovatnu količinu zlobe i mizoginije tvrdeći da Sebija Izetbegović podsjeća na Elenu Čaušesku jer je navodno “sjenka iza prijestola” koja, umjesto muža, odlučuje o vrhovnoj politici države te je još pride “tiranin”. Ali Durakovićka se ne zaustavlja na demonstraciji “lova na vještice” uživo već priziva crnilo i propast, pravi nevjerovatne paralele između Bosne i Hercegovine i Rumunije, tvrdi da postoji neki “teror” koji neće prestati dok se “ne desi narod” u smislu “javnog pogubljenja”! Ona sve to zna jer joj je pričao njen “pokojni deda” koji je bio ambasador u Bukureštu. Za Durakovićku je jedina dilema koliko se naš narod, za razliku od rumunskog, boji te da li su dovoljno “osviješteni” za takvu vrstu obračuna! Da čovjeku pamet stane na ovakve otvorene vrste poziva na linč i ubistvo. Jedino degutantnije od ove vrste huškanja i crtanja mete na leđa jeste što pripadnica dojučerašnje komunističke nomenklature, koja je na vlast postavljana ne glasom naroda već odlukom partije, danas sa Čaušeskuima poredi ljude koji su tu gdje jesu jer ih tamo narod demokratski izglasao i postavio. I to više puta!

Ovaj zabrinjavajući trend da medijske ličnosti demoniziraju javne osobe koje su legalno i legitimno izabrane na funkcije nastavio je Senad Pećanin, nekadašnji novinar i vlasnik BH Dana, a danas advokat. Pećanin je nekoliko puta indirektno stavljao Sebiju Izetbegović u isti kontekst s Elenom Čaučesku, da bi je ovih dana i otvoreno nazvao “Elenom Izetbegovićesku” koja mora “odgovarati za zločine”. Ukoliko pogledamo kako je Pećanin etiketirao Sebiju Izetbegović i za šta ju je optužio, onda je jasno i da smatra da Izetbegovićeva mora životom platiti za svoje “zločine”.

Međutim, ovaj radikalizam nije tipičan samo za Pećanina jer slično piše i urednik portala Dnevnog avaza Danijal Hadžović i jedan od kreatora notorne “Avazove depeše”, izmišljenog pisma anesteziologa koje je upotrijebljeno da bi se pokrenuo javni linč doktora na KCUS-u. Nakon što se cijela afera nije odigrala onako kako je to zamislio Hadžović i njegovi nalogodavci iz “Tornja”, te nakon što je shvatio da će morati zakonski odgovarati za krivotvorenje pisama i uznemiravanje javnosti, Hadžović je zakukao kako “bračni bar Izetbegovićesku, u stanju straha i panike, neće propustiti priliku da postane potpuna preslika svojih predstavnika iz Rumunije”, čime je demonstrirao i svoj radikalizam, ali i svoju želju da Izetbegovićevi završe strijeljani. Da li je potrebno i spominjati da mu je na ovakav status na Facebooku Senad Pećanin stisnuo lajk?

Pored Hadžovića, imamo i primjere još nekih novinara, poput Almedina Šišića, urednika banjalučkog portala Inforadar, te Rasima Belke, novinara portala Patria.ba. Šišić tako, nezadovoljan Izetbegovićevim izborom za bošnjačkog člana Predsjedništva te izborom Sebije Izetbegović za direktoricu KCUS-a, tvrdi da su Nikolaj i Elena Čaučesku bili “male mace” za “Bakira i Sebiju”. Novinar Patrije Belko, opet, putuje kroz prostor, vrijeme i dimenzije pa prvo opisuje kakvi su diktatori i tirani bili Čaušeskui, “poznati po najokorjelijim (sic) metodama vladanja”, no ipak tvrdi da su “Čaušeskijevi (sic!) samo blijeda kopija oligarha Bakira i Sebije”.

I dok Šišić i Belko nastupaju ispred portala s ograničenim ili lokalnim dosegom, daleko je opasnije što dijele radikalne stavove s osobama poput Tarika Đođića, direktora medijske kuće Al Jazeera Balkans, koji je u predizbornom periodu postavljao slike Nikolaja i Elene Čaučesku s tekstom u kojem je tvrdio da Izetbegovići ovo društvo vode “neutabanim stazama” ka Sjevernoj Koreji i “Čaučeskua i žene mu” Rumuniji, ali da će se pokazati kako su “narod i život čudo”. U tom je raspoloženju i generalni direktor Al Jazeere Balkans Edhem Fočo, koji je lajkovao skandalozni status Damira Faruka Saračevića, NiP-ovca i intimusa Elmedina Dine Konakovića te zamjenika predsjedavajućeg Općinskog vijeća Stari Grad, u kojem je ovaj postavio slike Sebije Izetbegović i Elene Čaučesku i napisao kako mu se duša ježi, valjda od navodne sličnosti. I dok je jedna stvar kada Šišići i Belke porede Izetbegoviće i Čaušeskue, dotle je sasvim druga kada to rade dva vodeća čovjeka regionalnog ogranka globalno utjecajnog, a zbog svoje objektivnosti i profesionalnosti cijenjenog medija kakva je Al Jazeera. Hoće li se na ovakvo skandalozno ponašanje naježiti u prijateljskom Kataru?

Već smo vidjeli kako se ovakvim opasnim i kriminalnim paralelama služe osobe iz politike poput Damira Faruka Saračevića, no bitno je napomenuti da on nije sam. Čak i gore od toga provodi njihov stranački kolega Nihad Kestendžić, jedan od notornijih agitatora ove stranke. Kestendžić je dijelio istu montažu Sebije Izetbegović i Elene Čaušesku kao i njegov stranački drugar Damir Faruk Saračević samo što je umjesto latinskih izreka nazvao Sebiju Izetbegović “psihopatom”, te je direktno optužio da “bukvalno, svjesno i hladnokrvno ubija pacijente radi suđenja u kojoj svi tragovi vode ka njoj”, te poručio: “Početak kraja. Inašallah.” Nevjerovatno i zastrašujuće jer pokazuje dubinu Kestendžićeve radikaliziranosti radi koje se ne libi niti direktno prijetiti.

Da je ovaj govor mržnje i javnog linča postao opće mjesto jednog sloja ili, bolje rečeno, kaste društva, pokazuje i to da su se njime počele služiti i osobe poput Emine Tulić, kćerke bosanskohercegovačkog glumca Nermina Tulića. U svom je radikalizmu Emina možda otišla i najdalje od svih nabrojanih jer je napisala kako misli “Da bi u slučaju Izetbegovića najbolji scenario bio Čaučesku, Rumunija 1989”. Kako ne bi ostala nedorečena, u zagradi je tačno pojasnila na šta misli riječima: “predsjednik, komunistički vođa zemlje od 1965 do njegovog uklanjanja i pogubljena 1989. godine”.

No, pozivanje na likvidaciju Izetbegovića počelo je i da curi naniže pa se, recimo, tako na portalu Klix.ba, koji je u vlasništvu braće Šimić, na vijest o sastanku doktorice Izetbegović s ministrom Vranićem mogu naći i komentari u kojima se tvrdi kako bi “najbolje bilo da se desi rumunjski scenarij, Čaučesku. Po kratkom postupku!”, na šta drugi anonimni komentator odgovara “I nju i muža. Po kratkom!” Ono što je zabrinjavajuće jeste da ovakvi komentari imaju stotine lajkova, što pokazuje da otvoreni pozivi na likvidaciju bošnjačkih dužnosnika i njihovih porodica počinju zadobijati legitimitet među finom gradskom rajom koja je ekstremno glasna, ali u suštini u ogromnoj brojčanoj manjini. Upravo je legitimiziranje ovakvih stavova te njihovo širenje i cilj onih koji rade takve poredbe i javno ih objavljuju. Šta je sljedeći korak? S obzirom na to da su valjda i sami svjesni da ni izbliza ne postoji raspoloženje u narodu koje bi pozitivno odgovorilo i “krenulo u linč po kratkom postupku”, postoje indicije da je riječ o poticanju na međubošnjački sukob visokog intenziteta.

Koliko je eskalirala ova demonizacija Izetbegovića, naročito nakon lažne i klevetničke “Avazove depeše” možda ponajbolje ilustruje da su pojedini gledatelji FACE TV-a pušteni u program sa otvorenim pozivima da ukoliko se pokaže istinita Avazova kleveta da “Sebiju i njenog čovjeka treba momentalno srezat” dok je drugi gledatelj “pozvao narod da skidaju familiju Čaušesku, ubijaju ljude u Kliničkom centru, dosta je više ovoga”. Strašno!

TOTALITARNA MANJINA PROTIV LEGITIMNIH PREDSTAVNIKA

Za ovu linč-rulju ništa ne znači to što je Bakir Izetbegović na svaku funkciju koju je obnašao dolazio i odlazio demokratskim procesima, što je u pitanju političar koji je svoj legitimitet već nekoliko puta provjerio na legitimnim i legalnim izborima, što je u pitanju predsjednik najveće i najpopularnije stranke u Bosni i Hercegovini za koju glasa većina građana. Uprkos svemu tome, on je za njih ništa drugo već “diktator” kojeg treba nasilno svrgnuti, a zatim i likvidirati! Štaviše, mogli bismo reći da su upravo takvi Izetbegovićevi kvaliteti, od kojih je najveći popularnost kod većine glasača te demokratski legitimitet, istinski razlog zašto privilegirana, totalitaristička i elitistička manjina, nesposobna da dođe na vlast demokratskim sredstvima, zaziva i priziva pučističko nasilje i likvidaciju Izetbegovića.

Potpuno isti slučaj jeste i sa Sebijom Izetbegović, koju mizogino i šovinistički nazivaju Elenom Čaučesku, čime se želi poručiti da doktorica Izetbegović nema nikakvih vlastitih sposobnosti, vrijednosti i kapaciteta te da je jedini razlog za bilo kakav uspjeh koji je postigla u životu zaslužna isključivo činjenica da je supruga Bakira Izetbegovića. I u slučaju Sebije Izetbegović ništa ne znači što je ona na izborima za člana Parlamenta FBiH dobila čak 13.217 glasova, broj koji je gotovo potpuno jednak broju ama baš svih SDP-ovih kandidata iz općina Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo, Vogošća i Ilijaš! Ne znači ništa niti što je Sebija Izetbegović dva puta demokratski reizabrana kao direktorica KCUS-a od strane legalnog i legitimnog upravnog odbora. Kao i u slučaju Bakira Izetbegovića, takav demokratski legitimitet i nesumnjiva popularnost među narodom i strukom čini je samo omraženijom kod pripadnika elitističke i očito totalitarizmu i pučizmu sklone manjine koja nikako ne može da se navikne da bilo ko osim njih, a kamoli narod kojeg preziru iz dubina svoje elitističke duše, može da odlučuje i kadrovira.

Otud, recimo, i reakcija već spomenute Emine Tulić, a koja ustvari demonstrira drugu, podjednako opasnu dimenziju ovog fenomena demonizacije i etiketiranja. Naime, nakon što se društvenim mrežama počeo širiti screenshot Tulićkinog poziva na likvidaciju Izetbegovića, potpuno očekivano došlo je do negativne reakcije velikog broja zgroženih ljudi. No, umjesto da se posrami radi svog idiotluka, Emina Tulić napisala je novi status u kojem je svoje kritičare nazvala “SDA botovima”, te poručila da joj je “čast i zadovoljstvo” nalaziti se u društvu “Edina Zubčevića, Senada Hadžifejzovića, Ivane Marić, Senada Pećanina…” i ostalih “BiH veličina” koje “SDA botovi svakodnevno prozivaju zbog kritika na nedjela koje čini njihova stranka”.

Jedan od onih koji potiče na ubistvo, pa je boraviti u njegovom društvu očito čast i zadovoljstvo, je bh. akademik Slavo Kukić, koji inače voli dijeliti lekcije iz demokracije i ljudskih prava.

On je u autorskom tekstu za Dnevni avaz 12.4.2021. našao rješenje za političko-društvene probleme u našoj zemlji: “Gdje je onda rješenje? Što se mene tiče, samo u građanskoj pobuni, kojom su s tronova skinuti i puno moćniji, a bez koje, primjerice, na smetljište historije nikad ne bi ‘odlepršali’ Nikolaj (Nicolae) i Elena, bračni par Čaušesku (Ceausescu).” Dakle, akademski duh građanske pobune jeste otvoreno poticanje na ubistvo.

Tulićka je pritom izostavila i zanemarila pisanje novinara i propalog političara Bakira Hadžiomerovića, koji je u svojim kolumnama, posebno onima koje je pisao za Dnevni avaz, bio u službi normalizacije i legitimizacije korištenja poredbe na relaciji Čaušesko-Izetbegović.

Teško je reći šta je tužnije i strašnije, to da Tulićka misli da je pozivanje da se Bakir Izetbegović i njegova supruga Sebija strijeljaju legitimna kritika ili što normalne ljude zgrožene takvim odsustvom zdravog razuma naziva “SDA botovima”. No upravo ta dehumanizacija tihe većine normalnih građana i građanki koju demonstrira ne samo Tulićka već i svi nabrojani u ovom tekstu, kao uostalom i većina medija bliskih SBB-u, NiP-u, SDP-u i Našoj stranci, gdje se sve oponente naziva “SDA botovima”, pokazuje da nisu samo Izetbegovići meta.

I tu dolazimo do suštine stvari, do pravog razloga zašto je cijeli taj fenomen otvorenog pozivanja na likvidaciju Izetbegovića toliko opasan ne samo za njih kao osobe već i za cijelo bošnjačko društvo. Ono što istinski mrze oni koji toliko mrze i Izetbegoviće da pozivaju na njihovu likvidaciju jeste pravo i sloboda Bošnjaka da glasaju te tako sami odlučuju ko će biti njihovi politički predstavnici. Oni smatraju da su Bošnjaci svojim glasanjem na izborima, od 1990. godine pa do danas, odgovorni i krivi zašto u društvu više nisu dominantne vrijednosti, norme i svjetonazori koje baštini ova elitistička odnarođena manjina. Oni koji potiču na likvidaciju Izetbegovića ustvari pozivaju na likvidaciju bošnjačkog prava i slobode da sebi bira vlastite predstavnike, ali i na likvidaciju svih onih Bošnjaka koji ne dozvoljavaju da im se nedemokratska i neizabrana manjina nameće kao lider. Njihove prevratničke namjere nisu samo kriminalne i duboko antidemokratske već doslovno zločinačke.


STAV / A. K. / Novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)