Ismet Smajlović: Nije načitan, ali je zato - nainternetisan

Već je uočeno da se smanjuje broj onih koji druguju s knjigom, ali da se neko i javno hvališe da ih ne voli, e to počinje da biva interesantno za opserviranje. Naime, tamo nekad, plasiravši se u novinsku rubriku «Klub poznatih», Z. R., nogometaš jednog kluba sa Romanije, na pitanje «koji posao voli, a koji ne» hitan odgovor dade - da ne voli, eto, da čita knjige. Nastranu što ga je za izrečen, makar i iskren odgovor, trebalo «diskvalifikovati» iz «Kluba poznatih», jer takvi svoje najčešće mlade obožavaoce odvraćaju od čitanja knjiga, ali ovako javno ignorisanje knjige je i svojevrsni pokazatelj stanja u Gutenbergovoj galaksiji, koja, očito je, sve više blijedi.


U odgovoru navedenog loptaša, daju se otčitati i želje bez pokrića mnogih koji bi, ako je to ikako moguće, umjesto kućne biblioteke, radije imali „biblioteku“ – štednih knjižica. A knjiga, taj, kako bi se starinski reklo «najbolji čovjekov prijatelj“, nekako im dođe kao oduzimač vremena, nešto što obavezuje, čak zamara, a sam čin čitanja postaje – «neprofitabilan». (S druge strane, svojevremeno je ovom autoru, pjesnik Meho Rizvanović, tada „teška industrija“, preporučio „Talmud“. Zaradovao ga je, tu skoro, i iskaz jednog starijeg pripadnika tehničke inteligencije da iznova čita „Zločin i kaznu“ ili susreti sa matematičarem, iz koga, malo-malo pa progovore helenski mudraci, Rasel, Mešini Nurudin i Ahmet Šabo, Andrićevi konzuli, Heseov Sidarta, dok čamdžija s Jablaničkog jezera, nakon što je, kako reče, „izučio“ Remarka, svoje logorske traume „liječi“ „Zovom divljine“ Džeka Londona).

Šekspir, Montenj, Niče, Dostojevski, Kami, Kundera, Selimović, Andrić i ini izumitelji književnih i filozofskih svjetova dobrano uzmiču pred Spilbergom, Rokijem, „Zadrugama“ i drugim «vizama za budućnost» jeftinih iluzija, koje odvraćaju od istinskog suočavanja sa sobom.

Makar i anegdotski zvučalo, u ovoj eri mobitelizacije SMS-poruke postaju primarna «lektira», a u ovom valu „štanceraja“ knjiga i umnožavanja njihovih sastavljača (zamalo ne napisah – pisaca!) suočavamo se sa pojavom da su pojedini iz te pero-lake kategorije „prozonja i stihonja“ uveliko oboljeli od - literaturitisa. Ako knjiga počinitelja takvih književnih nedjela dospije u ruke onih koji tek ulaze u avanturu čitanja, onda dolazi do rastjerivanja „čitalaca u osnivanju“ koji pomisle da su i ostalim autorima knjige bezvrijedne te ih naprosto ne vrijedi čitati. I, onda, eto ti: Zbogom veliki meštri pisanja!

Čini se da odveć malo s knjigom prijateljuju i oni koji bi trebalo da budu «profesionalni čitači», poput studenata, novinara, kulturnjaka, prosvjetara, ali, čak i oni koji, kolokvijalno rečeno, predaju književnost, orijentišu se ponajviše na susrete sa knjigama svrstanih u lektiru. Uostalom, od uskostručnog pristupa knjizi nisu imuni ni univerzitetski profesori. Tako se autor ovog teksta prisjeća jednog takvog koji mu na faksu nije predavao nego «guslao» narodnu književnost, ne samjeravajući je sa djelima izvan tog nastavog predmeta. Njegov epski, deseterački um kasnije ga je odveo tamo odakle sad onaj nogometaš s početka teksta daje onakve, analfabetske odgovore.

Neki će pomisliti da «deficit» u broju čitalaca nastaje usljed skupoće knjiga, među kojima doista ima i tako finansijski precijenjenih da ih gotovo moramo otplaćivati na rate. Ali, ima knjiga dragocijenih po vrijednosti, a jeftinih i dostupnih. Eno ih i sad na buvljacima. Sa deložiranim stanarima deložirane su i knjige - sabrani (ili prebrani) Ujević, Ćopić, Remark, Bakova, počesto i «novi, neupotrebljavani», za dvije-tri marke po knjizi (ne komadu!). (Tako se ovom tekstopiscu posrećilo da je tamo nekog pazarnog petka naletio na Šekspirovog „Koriolana“, sa kojim je odlagao „susret“ duže od pola vijeka).

Dobro je da su se neki komercijalni izdavači dosjetili da „love“ čitaoce tako što im budzašto nude, „podmeću“ knjige po kioscima, pa ti, brale, ne uzmi! Istina, kiosci su ponajviše aranžirani knjigama tipa „Saveta, pomozi mi, „Izgubila sam sebe“; prije „Straha od pletenja“ preporučuje se uzimanje „Antidepresiva“ u manjim dozama rečenica, a poslije, ko biva, slijedi „šlag“-knjiga u obliku „Pudinga od vanilije“. Za znalce knjiga utješno je da na kioske zalutaju i djela Karahasanova, Ferićeva; pokatkad se ukaže i umjetničkija Rudanova, „džepni“ Jergović, gorka Sidranova „Morija“, čije „otkupne“ cijene nisu ucjene.

Žalimo se da su biblioteke siromašne knjigama. I to je tačno. Sporo se obnavlja knjižni fond. Ali, nemojmo se vaditi na to. Gotovo u svakoj biblioteci ima dovoljno knjiga za čije iščitavanje bi nam trebao barem desetak ljudskih života. Ima uostalom vraćanje još jednom i još jednom, na primjer, «Odiseji», „Mesneviji“, „Znakovima pored puta“, „Doktoru Živagu“, »Zaratustri», „Proljećima Ivana Galeba“, “Ponornici“, “Pobunama“, “Kamenom spavaču“, “Pjesmama divljih ptica“, Zukinim putopisima, “Odvažnosti izricanju“, a ako ćemo pravo - nikad dovoljno poruka i pouka iz Mešinog «Derviša», iz «Tvrđave», s kojima, da samo njih imamo u svome domu, treba drugovati cijelog života.

Pa dobro, da malkice «opravdamo» i Z. R.-a, onog zakletog antičitača s početka ovoga teksta. Nema zapravo svako dara za čitanje. (Neko je rekao da su izuzetni čitaoci rijetki kao i izuzetni pisci). I novine su se svele na tek pokojeg čitača, da ne spominjemo stručne časopise, publikacije, listove, glasila, bez kojih nema tzv. permanentnog obrazovanja.

Ko je sklon osmatranju, može primijetiti da u institucije, pune fakultetlija, ulazi tek pokoji primjerak novina. Takav je slučaj sa porodicama u kojima, ako već ne mogu da se udomaće knjige, mogu barem ponekad novine, koje, znano nam je, imaju svoju informativnu, zabavnu, a i obrazovnu misiju. Ali, jok. Prednost i dalje imaju «ronhill», «tuborg», bilteni kladionica. Tako čitanje knjiga sve više postaje - «lijepi porok».

Ne može se poreći da su knjige i novine jedan od znakova raspoznavanja, smatrajući one koji ih posjeduju, pronose, čitaju, za „duhovnu svojtu“. Autor ovog teksta se dosjeća prizora iz „Proklete avije“: bačen u zindan fra Petar odlučuje da se, ugledavši ga sa knjigom, udjene pored Ćamil-efendije, ponadajući se da će uz ovog čovjeka od reda i časti lakše podnositi tamnovanje. Stendalu je dobra knjiga događaj u životu, dok je Akvinski upozoravao da se treba bojati čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu. Onima koje knjiga opameti, znanjem prosvijetli, postaje i moćan štit od mutimira, klandžija, strankadžija. U doba vulgarizacije življenja čovjeku kroz koga je „prošla“, knjiga daje duhovni jordamluk, ne da mu, rekoh, da se odljudi, da bude sluga pokorni, takojević.

Očito je da displej na mobitelu emituje ponajviše (dez)informacija, markomanima kursne liste su i dalje najomiljenija „lektira“, dok su gastrozofi odani „čitači“ jelovnika. A u vremenu instant znanja, brzopoteznog pribavljanja diploma, ima i onih koji posljednje što su «pročitali» jest – diploma o završetku školovanja (izgleda i - daljnjeg obrazovanja).


 Ismet Smajlović  / Novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)