Mirsad Čukle: Iz moje novinarske arhive - Svako je volio poštena čovjeka

U dugoj novinarskoj karijeri upoznao sam i mnogo ljudi koji su imali preko 95 godina.Svi su ih pitali za recept dugog života, a oni su uglavnom odgovarali da je to umjerenost u svemu, skromnost, pošteni rad, optimizam, poštovanje drugoga... 


Andrija  Tomić bio je krojač, koji je, kaže, 60 godina proveo sa iglom u ruci. Na pitanje kako su se komšije u Konjicu nekad pazile, rekao je :“ Za vrijeme 2.svjetskog rata, dolazile su razne vojske, a mi smo čuvali jedni druge, urgirali za komšije kod vojske kod koje je ko imao uticaja. Svako je uvijek volio poštena čovjeka, poštenje a ne ime bilo je na prvom mjestu, po tome su se ljudi prepoznavali i družili.“ (Avaz, M.Č. juni,1996.god.)  

Ćazim Agić, sa 94 godine, 2000-te godine bio je najstariji Konjičanin, sjećao se Ćuprije, Čaršije sa dućanima, proslava 1.maja, Neretvu su ljudi pili u Konjicu. Poslije završena 4 razreda osnovne škole, brijački zanat izučio je u Sarajevu, a poslije radio kod konjičkih brica Alije Erzumlića i Hasana Pajića. Ćazim je imao i kliješta kojima je vadio zube.Kliješta je držao u slanoj vodi kojom je mazao i ranu, tako da niko nikada nije imao problema zbog toga. 

Arif efendija Macić, sve medrese u BiH bilježe svoje jubileje, a samo jedna, konjička, nije prisutna u javnosti. Zato smo o njoj 1997., za „Večernje novine“, razgovarali sa  polaznicima ove nekad ugledne škole, a to su bili Mustafa Bešlić, Alija Mustafić, Salko Karić, Mujo Lavić i Derviš Avdić. Arif.ef.Macić rođen 1922., o medresi je za „Preporod“ od 1.3.2013., govorio opširnije od ostalih.Penziju je zaradio u Dubočanima 1986.godine, kod njega je u mejtef dolazilo po 70 djece.Bilo je to vrijeme kad se cijenio čovjek, rad, riječ i obraz. Jedini, tada živi svjedok, prisjetio se đaka medrese koja je postojala od 1897.do  1941.đaci su bili od Nevesinja do Hadžića, Alija Eminović, Jusuf Handžo, Bećir Fazlić, Ahmet Lučkin, Halil Milišić, Uzeir i Hamdija Bandić, Šaban Nezirić, Šaban Alić, Mehmed Radmanić, Omer, Avdo i Salko Lepara, Osman Džajić i drugi.  

Štefica Jurić rođena je 26.12.1915., živjela je 105 godina, a vaš novinar bio je na proslavi 102.rođendana. Gospođa je bila mentalno i tjelesno vitalna, krepkog duha, vesele i blage naravi, i u 102. godini života čita, pjeva, šali se, smije, zapisuje, a do prošle godine je još i prišivala dugmad....radovala se sitnicama, brojala je na francuskom, njemačkom i romskom jeziku. 

U više od jednog stoljeća života Štefice Jurić, puno toga je stalo... Kaže da je puno radila, veselila se djeci i puno putovala sa svojim suprugom Slavkom. U 2.razredu 1924. u Konjicu, učiteljica joj je bila Rabija Širbegović. 

Bajro Faladžić (1920-2019.), čim prohodaš čekaju te obaveze i odgovornosti, u školu pošao 1928. u Glavatičevu kad je i otvorena škola.Tu je vidio i Tita, koji je 1943.noćio u Razićima, a dr. Isidor Papo kod Hamida Didika.3.3. 1945. sa Zlatara je sa partizanima ušao u oslobođeni Konjic, dalje su neprijatelja gonili do Ovčara, na Ivan planini bio 30 dana, gdje je i ranjen. Bolničarka ga proglasila mrtvim, rođak ga umio snijegom, operisan je u štapskoj bolnici u Ostrošcu, a za 2 dana bio je u Mostaru u bolnici Južni logor. Širom Jugoslavije imali smo besplatno liječenje, a Tito je o nama vodio računa kao o svojim sinovima, rekao Bajro. 

Andrija Ćubela, sa 98 godina i sada, skoro svakog dana, pređe oko 4 km iz Glavičina i dođe na kafu u Konjic. Ćubele su porijeklom iz Goranaca kod Mostara, dedo je kao šumar došao u Glavatičevo, gdje je Andrija, prema ličnoj karti, rođen 20.4.1923. Otac Ivan i majka Božica Pavlović imali su petoro djece, svi su vrijedno radili, najviše čuvali ovce i koze. Andrija ima dobar sluh i vid, uvijek je nasmijan i vedar, uz poštenje i rad, eto  to je recept za dugu i lijepu starost. Poštenje najduže traje i pametan čovjek bira riječi, kaže nam ovih dana Andrija. 


 Mirsad Čukle / Novikonjic.ba

 

 

ocijeni
(2 glasova)