MIRJANA KAPETANOVIĆ: KAKAV NAUK TAKVO I ČITANJE

I ja sam bila nekada mala. Nisam se odjednom pretvorila u šezdesetogodišnjakinju. Imala svoje odrastanje u porodici, u komšiluku, u školi, u svojom gradu u svojoj državi. Moja porodica, hvala Bogu, od svih naroda i nacija, vjera koje postoje na ovim prostorima, sastavljena, pa sam se na licu mjesta učila bratstvu i jedinstvu za koje sam čula kada sam u školu pošla. Nije meni niko morao utuviti u glavu da moram dobro da se slažem i da poštujem Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana, Mađara katolika i Rusina pravoslavnog, Slovaka katolika, Francuza protestanta, Srbina pravoslavnog, Rumuna i Makedonca, Crnogorca, svi su bili dio moje porodice. Svi držali do svojih nasljeđenih običaja i u svim proslavama njihovim sam učestvovala i primala ih s istim poštovanjem. To su bili moji i njihovi običaji i nasljeđe, isto moji. Tako sam i svoju djecu učila. Bog zna i oni će svoju ako im ih podari.

Živjela sam ja u svojoj školi. Od 40 učenika bilo nas svih nacija i vjera, raznog porijekla, socijalnog statusa, a obučeni u plave keceljice, svi smo bili isti, igrali se, učili, voljeli i zauvijek zapečatili jedne druge u srca. Imali smo mi i komšiluk. Živjeli kao jedna kuća. A svakavih nas bilo. U Konjicu se slilo tih ljudi sa svih strana tada velike države, pa se isto slušao jezih i hrvatski i bosanski i srpski i makedonski, slovenački, a narječja i dijalekata more jedno. I svi se razumjeli, nisu nam trebali prevodioci. U slast se jela i baklava i kremšnite, pita i gibanica, grah i pasulj. Da je svaka hrana slatka, samo da je ima, učili su nas.

Imali smo mi i državu. Pod jednom zastavom bili svi ti narodi, kao pod rodnom krošnjom drveta, nikome nije bilo tijesno. Naša država imala jednog, uglavnom, voljenog predsjednika. I na televiziji smo gledali kako tog našeg voljenog predsjednika dočekuju svuda u svijetu, gdje god bi kročio od Kine do Amerike, Indije, Arapskih zemalja do Sjeverne Koreje gdje su mu napravili neviđeni doček pjevajući na našem jeziku i od svojih tijela stvarajući slike njegove i države kojom je predsjednikovao. I mi smo s radošću mahali zastavicama i dočekivali njegove goste iz svijeta. Svi smo znali ta strana imena državnika Gadafi, Naser, Jaser Arafat, Kenedi, Indira Gandi, pa čak lomili jezike i sa imenom predsjednice Šri Lanke Sirimavo Bandaranaike. Učili nas. Moja mala sestrica dobila od ujaka iz Francuske prvu barbiku koja je došla u Konjic i kada je upitao kako će joj se lutka zvati, bez razmišljanja je rekla Sirimavobandaranaike.

Mi smo na našim školskim i gradskim horovima učili da pjevamo na jezicima svih prijateljskih naroda, a njih je bio ogroman broj. S ponosom mogu reći da sam i sama pjevala na desetinama jezika i sada znam te pjesme. Učili nas.

I onda se svi obrušili na dečka od desetak godina što u kameru izlanu onu strašnu rečenicu, od koje se Pakao mrzne, od koje srce zamire od straha, od koje se krv ledi, pamet muti. UČILI GA!!! I školski sistem dvije škole pod jednim krovom i razdvojena odjeljenja u obdaništu, razdvojene strane grada, komšiluk u kome nema mjesta za različite, obitelj u kojoj se ne mole Bogu na različite načine, a opet znaju da istom upućuju molitve, učili ga svi, televizija i Internet i političari koje onako mali i ne razumije šta pričaju, ali zna da ti koji su na čelu njegove države negiraju tu istu državu i mute mu pamet ne dajući mu uporište u zemlji u kojoj se rodio i koju bi trebao zvati svojom. UČE GA da mu je država ona koja nije i neće nikada ni biti, uče ga da pljuje po svojoj rodnoj grudi ne prihvatajući je imenom ni granicom, oblače ga u tuđe odore koje nisu njegove, UČE GA da su tuđi pobjednici njegovi, i u tom šizofrenom vaspitanju i ludilu raste. Ko je kriv za onu njegovu strašnu rečenicu? ONI KOJI SU NJEGA UČILI!!!

Volim ovu zemlju, volim ovu planetu, volim ljude, biljke i životinje, muha mi ne smeta, meni niko ne smeta. E, tako mene naučili. Pa što ništa ne nauči ona divlja sorta kako se ponašati, kako poštovati sve, druge i drugačije, nego poganim jezikom i ne znajući šta izgovara obruši se na mene i moje bliske. Kasno ih je pod stare dane učiti i nečemu naučiti, ali kad me vrijeđa neka me ne smješta u narod kojem ne pripadam i neka ne upotrijebljava sufiks „dura“, jer to je onda pogrdan naziv. Eto da vas naučim nečemu, jer vi ćete sutra glasati i odlučivati i o mojoj sudbini, neznalice.


MIRJANA KAPETANOVIĆ / Novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)