Mirjana Kapetanović: FRAGMENTI LJETA RIBAR NA STOLU

Ljeta su mojoj porodici bila podijeljena na vrijeme za more, kratko, jer onu gužvu i galamu nismo smatrali nikakavim odmorom, ali, eto, zbog djece i to se moralo, Boračko jezero za kampovanje, cjelonoćne fešte i istinski odmor, a Počitelj je bio vrijeme posjete porodici i kupanje u nešto toplijoj Neretvi nego kod nas u Konjicu.


Tog ljeta je bilo posebno lijepo u Počitelju, jer se najzad potrefilo da obojica braće i sestra imaju odmore u isto vrijeme kao i mi. Babo i tetka Fatka uživali su gledajući svoje na okupu. Bili su sretni zbog našeg veselja i pjesme koja bi se u neko doba zaorila uz pratnju tri gitare i babine prime. Doduše babo se čudio kako tako postanemo iznenada veseli, a piju se čajevi od šipka. Nije vidio da je potajno kružila flaša najboljeg viskija, kojeg je u skrivenom koferu ispod kreveta kod Faruka bilo napretek.

Ljetovanje u Počitelju ne bi bilo kompletno da se bar dvije noći ne provedu na Adi, u sred Neretve uz logorske vatre, sviranje i pjevanje, ribolov, roštiljanje i puno smijeha.

Sve smo spremili i natovarili u čamac, veslamo prema Adi. Odjednom na sred Neretve vidimo čovjeka kako sjedeći na stolu i peca ribu.

- Bistro Hama,- ribarskim pozdravom pozdravlja moj muž neobičnog ribolovca.

- Bistro Crni, đe si, š`a ima?

- A evo pošli na Adu nasvunoć.

- Hajde i ne kenjćijajte preveć, ima ljudi što bi i spavali, - ukori nas unaprijed neobični ribolovac, sve sjedeći na onom stolu za čiju je jednu nogu bio zavezan čamac.

Jedva sam izdržala da odmaknemo toliko da nas tip ne čuje i upitah muža šta je onome, je li sav svoj pa ćupi na stolu, ko poslužen, usred Neretve.

I razlog bi koliko čudan toliko i domišljat.

Tih dana je donesena uredba da se zabranjuje ribolov iz čamca u donjem toku Neretve. U Počitelju je Neretva široka, sa puno malih ostrva, ni malo zgodna za zabacivanje s kopna. Ko hoće šta uloviti, a pogotovo kada se lovi jegulja, jednostavno mu je neophodan čamac. Svi ribari gunđaju, bune se onako sebi u njedra, nikome nije pravo, a Hama ode kod zavarivača i na obični kafanski stol zavari duge, metalne noge. Stol u čamac i posadi ga tamo gdje bi usidrio čamac. Evo, čovjek ne hvata iz čamca, a kao da i jeste. Lovočuvari grizu ono što se ne grize od muke, ali ništa mu ne mogu, nigdje ne piše da se ne smije ribariti sa kafanskog stola. Ali Hama je to, Mostarac, legenda od kada Počitelj zna za njega.

U Počitelj je počeo dolaziti svako ljeto iz vrelog Mostara i tu provodio mjesec dana svog odmora. Nikada nije puno pričao, ali svaku koju je progovorio mogli su odmah zapisati u antologiju šala i viceva. Nije volio piće i raspusnost, ali je Neretvu i svaki kamičak u njoj obožavao, ribolov mu je bila jedina strast. Jednog ljeta se ne pojavi u vrijeme kada je obično dolazio i razapinjao svoj vojnički šator na plaži. Pitaju se Počiteljci šta li je s Hamom pa ga nema, dok ne stiže haber iz Mostara da je Hama ozbiljno bolestan. Uh, žao svima, nema puno ljudi poput njega. Kad negdje u pola ljeta evo ga dođe, užutio, omršao, pola čovjeka. Poče se raspitivati bi li ko prodao plac bliže Neretvi. Ma ima te zemlje, ali nikome nije jasno šta će mu kad mu je duša u nosu, ali eto njegova stvar. I kupi on lijep komadić zemlje od Kapića, odmah pored Neretve. On uobičajeno razape svoj šator i poče svoj ljetni adet provoditi, samo što je poručio Emki što je držala koze, da mu svaki dan donese dva litra kozjeg mlijeka i komadić kozjeg sira. Plaćao uredno, Emka donosila, a svako se čudio kako može toliko mlijeko kozje popiti onako silovito i jako. Priča poče da se odmotava kada dođe u Počitelj iz Mostara ekipa zidara, tesara, irgeta i na onoj Haminoj zemlji do kraja ljeta izniče kućica, mala, ali sa svim potrebnim sadržajima. Useli Hama. Tada je svima postalo jasno da on više ne misli nigdje ići, zakopitio novi dom. I onda se otkri šta je razlog.

Negdje s proljeća Hama poče kašljucati, pa temperatura, slabost, natjeraše ga ukućani da ode kod hećima. Doktor Marinković bio je najbolji radiolog u Hercegovini, što on kaže tu se i kaže amin, nema dalje. Tuberkuloza i to uznapredovali stadij. Bogme mašu doktori glavom, Hama nema ti spasa. Tada je još uvijek ta opaka bolest bila teško izlječiva. Dođe Hama kući, ušutio se dva-tri dana ništa ne govori dok u njemu ne sazori odluka. Imao je sina i nevjestu kod sebe kući, nisu se baš mnogo pazili, sve zbog sinove navike da popije koju više i nevjestine da priča kad je ništa ne pita, pa i više od toga. Sazva ih pred sebe i poče ni pet ni šest.

- Ćuješ ti mali, eto te ćitav ćojek, to jest bio bi da ne loćeš ta govna. Evo si oženjen, kako ti Bog dao, mogo si i bolje da si mene pito. E sada, meni hećimi presudiše, kažu gotov od one pogani na plućima, a ja ću umrijet kad meni bude ćeif, a ne kad mi oni kažu. Vi sebi tražite salameta, a ja odoh u Poćitelj po zdravlje. Kuću ću prodati, dat će babo i vama nešto da zapoćnete samostalan život, a ja ću sebi kakve kolibe nad glavu, pa dok dur-dur.

Tako i bi. I dvadeset godina nakon toga mi ga zatekosmo na onom stolu, u sred Neretve, pravog zdravog. Ne vidjeh da je još odlučio Bogu na istinu.


MIRJANA KAPETANOVIĆ / E.N. / Novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)