ISMET SMAJLOVIĆ: Mi, bezavičajnici

Foto: Google Foto: Google

Pozavršavali bismo škole, dospijevali na liste nezaposlenih; ne imali nikog od roda i poroda na dobrostojećim položajima; s kraja ljeta posvršavali naporne a drage poslove na imanjima roditeljskim; spakovali bivše studentske kofere, obavezno u njima Miljković, Andrićeva „Prokleta avlija“, Mešina „Tvrđava“, da, gotovo da zaboravim, i Homerova „Odiseja“; jedne farmerke; rukopis soneta i lirskih proza; fotokopirana diploma o okončanom Filozofskom; sročena molba bez onog snishodljivog „Molim gornji naslov...“; možda koja fotografija, najčešće porodična, oca i majke; s djevojkom smo se već razišli (ona je kao patila); svratili kod sestre ili brata, te Teške industrije, zamolili nešto novca za Bosna-express i unaprijed kiriju kod neke buduće Aljone Ivanovne (baš kao kod Dostojevskog) i, ne okrenuvši se, ja l' na most ja l' na kasabu, nošeni krilima dobre Gospe Avanture, krenuli u - bijeli svijet, u nigdinu.

Ljudsko, odveć ljudsko

„Ljudsko, odveć ljudsko“, rekao bi moj vrli učitelj Niče. Iza nas bi onda ostalo djetinjstvo; „zelena trava doma moga“; stara zgrada Gimnazije; nedoškolovana a udomljena generacija; ostajali bi (ne)uvaženi članovi Komisije za prijem jednog izvršioca na neodređeno vrijeme (jer za tebe ne bi posla u zavičaju pa si krenuo u pečalbare); iz očiju vam je izmicalo zdanje Gradske biblioteke u koju se ulazilo kao u hram (ali kulture); tu smo mi, mladi osvajači znanja, prvi put vidjeli živoga pisca i to ej! Andrića.

Odlazeći ostajali smo u drinskim pjesmama, spomenarima (tim herbarijima sjećanja), pamteći izlete u prirodopis, raskošna proljeća i pozne ilićevske jeseni, „mrku ljepotu Bosne“, teoreme, drugare iz nekog IV-a, vozove koji su odvozili inteligenciju u Veliki Grad i, na kraju, na izlazu iz zavičajnog mjesta, veliki pano s natpisom „Sretan vam put iz ovog grada“ (nekima i za svagda).

Dakle, rastanak sa bivšim sobom. Kako li će nam biti u novom zavičaju, s novim ljudima; hoćemo li biti samo na proputovanju kroz taj novi grad i hoće li nam biti spokojnije; pa novi drugari, djevojke, u novom podstanarskom životu (a tek što smo onaj studenstki preživjeli); šta li nam smjeraju još nepoznate mudrice, zlobnici, nihilisti, svoji-na-svome; hoćemo li umjeti sve to izdržati, a valja nam negdje živovati. Tako mišljasmo.

A kako nam je izvan zavičaja

Odmah smo se prepoznavali, zbližavali, blagonaklono a prešutno, po nekom nepisanom adetu svih onih koji stranstvuju, koji su došljaci, bezavičajnici. Pitani smo bili: ko smo i odakle smo? I bili provodani kroz novi grad, a sve isto ili gotovo isto kao u zavičaju: most (samo onaj u zavičaju je čudesniji), rijeka (ova pitomija), podosta kamena, puno krčmi, jedan izlog siromašan knjigama a bogat akten-tašnama, ista periferija, djevojke ljepše, podstanarske sobe sa besplatnom upotrebom dnevne svjetlosti, Mediteran i Kontinent u nesporazumu sa celzijusima, poneki slikar, pisac, ta naša buduća duhovna svojta.

Pa ipak, najčešće smo u novom zavičaju samotovali, tražili druge i srodne bezavičajnike, odlazili češće u stolni republički, osim knjiga „čitali“ cjenovnike i jelovnike, mijenjali staništa i mijenjali se, za praznike ne bivali tu, obično smo dan-dva u bivšem zavičaju, kloneći se tamo onih koji su nas sa zluradošću ispratili u svijet.

Zov zavičaja

Kad smo tu: zavičaj nam se priviđa. Eno ono brdo tamo baš kao naše zavičajno, eno ona kuća kao dom oca moga. U mirisima hecegovačkoga bilja prepoznajemo miomirise zavičajne, pa bude nam drago. Odlazimo pazarnim danom među ljude, srećemo gorštake i smjerne žene ne bismo li, barem u slutnji, dozvali neki dragi lik. Čujemo zavičajnu pjesmu s radija, ona nas podsjeti, opomene, prozove: gdje si, nisi tu, odrodio si se, zar si zavičaju suvišan, učini nešto, „kreni na put. Kud bilo. Kući. U Johovac. Promijeni kraj, ljude, nebo. Vrijeme je kosidbe. Zasući rukave, stani među kosce, oznoj se, umori“ - kao da čujemo zov Hasanov iz Mešinog „Derviša“.

I mi onda redovno čitamo novine ne bismo li u njima našli štogod o zavičaju, i čitulje pogledamo i konkurse glednemo iako slutimo da nam nije vrijeme seobe. Na ekranu bljesne slika iz zavičaja a mi živnemo, pojačano ton, a ušutkamo sabesjednike jer – vijesti su to iz zavičaja.

Upisujemo nove škole; iznenada idemo u pisce i proslikamo; tražimo da nam šalju novine zavičajne; kupujemo suvenire sa znanim motivima i samo njih kačimo o zidove. Stižu i pisma: dođite! – zove generacija na godišnjicu mature, najčešće se ne odazivamo (jer smo već sa zavičajem raščistili); braća pišu o povišici plate, o priraštaju. Našoj djeci nadijevamo imena roditeljska, kad god uzmognemo vodimo ih u zavičaj da sriču znaja iz otvorene knjige - prirode, hvaleći im se kako smo, dok nas već sustiže jeza životna, nekad u dječaštvu bili „bezbrižni, laki i nežni“.

Do dana današnjeg

U početku smo, što se kaže, čeznuli, kopnili za zavičajem, često ga, rekoh, pohodili. Kasnije sve rjeđe, kad nam neko od bližnjih poboli, kad je neka svetkovina, uvijek s povodom. U novom zavičaju snalazili bismo se, čuvali dostojanstvo, prijateljevali, sticali glas (gotovo nikad kapital), oautili bi, svečano odjenuli - kako bi u zavičaju pomislili da smo negdje-tamo, eto, uspjeli. I potajno nadali da ćemo se ponovo odazvati zovu Gospe Avanture i otići, ali sad ne više u zavičaj no u Veliki Grad, a kasnije, mnogo kasnije, pod starost, kad počnemo da se gasimo, možda ponovo na početak, odakle smo se i otisnuli u život, u to „neuhvatljivo čudo“.

(Preneseno iz Lista „Treći mart“, 27.6.1981.,br. 8)

Ismet Smajlović/novikonjic.ba

ocijeni
(2 glasova)