639 godina Konjica - 11 dio: U Konjicu ja sam ostavio svoje srce

„Pozdravi mi najlepši grad, na najlepšoj reci“, piše mi prijatelj iz Beograda, povodom Dana općine, a koji prati sve što portal piše o Konjicu. 


Cicvarić Cica sa Luke, vozač je u Čačku ali često je u Beogradu, Novom Sadu, Subotici, Mostaru i Sarajevu, gdje ima dosta Konjičana i svi se paze dobro. Na druženjima često zapjevaju „Moj Konjicu moraću te slikat, zaboravit ne mogu te nikad“. Cica kaže da zimu preživi nekako, ali ljeto bez Neretve nikako. 

 „Konjic moj je dom ovdje dišem dušom svom“, kaže nam jedan sagovornik. 

Pišta iz Kolonije, živio je u Nišu preko 25 godina, vidio je kaže stotine gradova, ali Konjica nema nigdje, blizu rijeka, jezera, šume, planine, more, klime konjičke nema nigdje, ni hladnoća sarajevskih ni vrućina hercegovačkih, ma Konjic je bombona, u jednom dahu kaže nam ovaj rođeni Konjičanin.Sve ljepote svijeta stale su na ovom malom prostoru, u 30 km imamo desetak rijeka, dva jezera, ko voli ima snijega...Ma ovo je raj na zemlji, kaže nostalgično Pišta, uz podsjećanje da su mu u zadnje vrijeme  umrl najbolji prijatelji Stana, Afan, Đeno i Greda koji su bili neodvojivi dio ovoga grada... 

Gdje počinje Konjic, pita se jedan pa nastavllja-Konjica ima gdje god se nalaze  Konjičani od Rejkjavika do Australije,Las Wegasa ,Sietla, Fenixa do Londona i Pariza, Kuvajta i Katara,  u Konjicu su , svi kažu, ostavili svoje srce. Dugi su mostovi Konjica i sežu preko čitave Planete. 

U evropske visine dizali su ovaj naš grad dizači tegova, Djevojke sa Neretve, privrednici, sportaši, glumci-amateri,  drvorezbari i mnogi drugi.Bogat je i sretan grad Konjic, grad ljepote u kojem je  priroda bila izuzetno  darežljiva , a historija je ostavila,  prepoznatljivo kulturno-historijsko naslijeđe, koje je i Unesco evidentirao. 

Putopisci i mnogi svjetski putnici, počev od prvog koji je ovdje prenoćio 24.3.1658., davno su pisali pohvale ovome mjestu na vodama, mjestu između cvijeta i snijega, a jedan je napisao da nije krivica Konjica što će postati bosanska Nica.Drugi je zapazio više vrsta jabuka „đulahija, krugla, hondićuša, senahija, hajvanlija, petrovka, guvnača“. 

“Ovo je stara varoš, koja leži u kotlini između brda, krasnog položaja sa veleljepnom okolinom. Konjica bješe za dugo središte hercegovačkih bogumila, te je igrala vrlo važnu ulogu u istoriji našeg naroda u srednjem vijeku.”davno je zapisao jedan putopisac. Austrougarska je imala poseban turistički vagon za razgledanje prirode od Konjica do Mostara. 

Dragan Glogovac nam u jednom dahu reče: „Bez obzira koliko čovjek na životnoj stazi ode dugo ili daleko, rodni  kraj ostaje da živi u njemu, jer je to nešto neotuđivo.Na životnoj stazi stičemo iskustva, a ona utiru tvrdu podlogu našeg karaktera, što je opet neodvojivo od kolijevke koja nas je zaljuljala, pa tako svako ko je kao dijete trčkarao pored Neretve poprimi od njenih razigranih talasa spoznaju da je bistrina uma i čista savjest najsvjetliji kristal našeg bića.Trčkarajući za tom bistrinom stigao sam do Starog mmosta, koji me podsjećao i podsjeća na osovinu oko koje se vrše žito, dok iz klasja ispada zlatno sjeme. Slično i naši životi prolaze na kružnoj putanji, na kojoj se uvijek vraćamo i skupljamo nova zrnca naših radosti i ljubomorno ih čuvamo do novog susreta sa zavičajem“. 

Dobro došli svi, u otvoreni grad, i Turci i Italijani, i Ameri i Francuzi, i Španci i cijeli svijet.Teško je izdvojjiti šta je ovdje ljepše i zanimljivije, zato dođite i osjećajte se kao kod svoje kuće, jer Konjic je od davnina kuća susreta. 

Privilegija je ovdje živjeti. Volimo Konjic naš grad, gradimo ga još više i dajmo sebe još više za bolji i ljepši Konjic. 


Mirsad Čukle 

ocijeni
(2 glasova)