Mehmed Begić: Razapeti trubač, ljubavna priča

Foto: mostarski.ba Foto: mostarski.ba

I

Tri je popodne i telefon zvoni. Ali umjesto da mu priđeš, ti ćeš pojačati muziku. To već postaje zastrašujuća tradicija koju krunišeš izjavama koje zvuče otprilike ovako: „Samo nemoj dozvoliti da postanem inventar mračnih prostora!“, ili: „Radije otvori um novim vrstama očaja prepuštajući se do kraja.“

I onda nestaneš, utopiš se u dimu sopstvenog cigarilla i prepustiš se ploči što okreće novi krug. Današnja je Cool Cat, album koji je Chet Baker snimio 1986. u Holandiji, dvije godine prije skončavanja na trotoaru dva sprata ispod svoje hotelske sobe.

Njegova truba te je uvijek lako pronalazila. Zajedno slavite usnule noći, šetnje širokim avenijama, male hotele i njihove balkone, daje ti jasna uputstva šta treba da zapamtiš i koje palme više nisu vrijedne sjećanja. Njegova truba te pronađe svaki put kada pomisliš da je naređeno povlačenje.

Je li slučajno ta soba sada tvoja? Probudi se. Život nije pjesma u improvizaciji koju uporno sanjaš. Improvizacije vrlo rijetko završe dobro. Posebno ako ih ne zaustaviš na vrijeme. Ti nikada ništa nisi znao zaustaviti. Zaudaraš na politiku i zavist. Iskoristi ono divno kupatilo. Nakon toga se saberi i podigni slušalicu. Imao si sličan telefon u jednoj od svojih kuća. Elegantan i crn. Sa brojčanikom koji umara. Čak mu je i živi signal služio u dekorativne svrhe.

II

Speedball baby, znam, jasno mi je bez džanka ne bi bilo ni melodija. Neki ne znaju drugačije. Tvoja vena mora biti sretna da bi usna propričala. Kad si na tome i bez zuba rastavljaš trubu na proste faktore, ali i dalje ne možeš da letiš, i beton ispod tvog prozora je jedina izvjesnost.

Zvuk telefona opet odjekuje. Nadglasava ga džez kvartet u ekstazi, u vremenu kada otuđenje priznajem kao sasvim novi način potčinjavanja, na moje se misli spušta uplašena crna ptica. Ona krešti: „Blue moon, you saw me standing alone, without a dream in my heart, without a love of my own.“

Mjeseče jesi li je vidio? Da imaš sestru ličila bi na nju. I da budem jasan, ne radi se tu o tvome sjaju, ili njenom licu, ili heroinu u njegovim venama. Veće stvari su tu u pitanju, više sile, sudbinske i sudbonosne. Nek se plavi tvoj očaj dok se transformišeš u crvenu eksploziji. Svačija tuga otpleše sa svojim krajem, i tvoja će. Budi sretan ako ti dozvole da odabereš pjesmu

III

Cool Cat, znala sam čovjeka koji je svakog baš tako zvao! Poviknuo bi: „Hej mačak!“ i onda se naglo stišavši preuzeo bi te u potpunosti, kao da otkriva nešto bitno. Pripovjedao bi o nijansama patnje i terapeutskom učinku strasti drugoga. Radio je to toliko uvjerljivo da su ljudi željeli da se svlače slušajući ga, te njegove riječi bile su kao melodije se koje više ne mogu čuti u četiri popodne.

A telefon uporno zvoni. Pronalazi vas sakrivene iza topline, u sobi gdje zavjese čuvaju stražu i ruke se miluju.

Ovako stvari stoje: ti ćeš me zaboraviti i ja se neću buniti. Drvoredi će se pobrinuti da nađem put kad napustim tvoja vrata. Klimni, ne moraš reći ništa. Namigni. Svakako smo previše pričali i nismo stigli nigdje. Nakostriješeni talenti, suprostavljeni, ispočetka protiv svijeta, na kraju protiv samih sebe. A nije da nije moglo drugačije. To je ona najstarija priča u kojoj me njegova truba pronalazi da zajedno proslavimo usnule noći drugih.

Preuzeto sa: mostarski.ba/ novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)