Printaj ovu stranu

Goran Sarić, intervju: Ko voli čisti nacionalni izraz, neka čita druge pisce

Goran Sarić je pjesnik, prozaista i prevodilac. Diplomirao je na Odsjeku za istoriju jugoslovenskih književnosti i sh/hs jezik u Sarajevu.

Objavio je trinaest knjiga poezije i proze, među kojima su: Naprijed u kameno dobaTango aquarinoIkar, u nebo zaljubljena kokošRuka iz krasnog Niotkud, Crna marica, Praški šamar, Rahat u Dokumu i Tri hefte do neba. Uvršten je u nekoliko izbora savremene bh. proze i poezije. S nizozemskog jezika preveo je više od dvadeset knjiga, među kojima su djela Kadera Abdolaha, Arnona Grunberga, Anne Enqvist, Abdelkadera Benalija, Geerta Maka, Annie M. G. Schmidt i dr. Živi i radi u Nizozemskoj. Od 2019. redovno sarađuje sa portalom Prometej.ba. Nedavno je u izdanju Buybooka izašla njegova zbirka priča Isus na dovratku, što je povod ovom razgovoru.

 

Vanja Šunjić, Prometej.ba: Kroz svoj književni rad mnogo se bavite sudbinama izmještenih. Šta su, u teroru rata, Balkanci izgubili u potrazi za boljim svijetom?

Goran Sarić: Kad je katastrofa moje zemlje u pitanju – tu mislim i na Titovu Jugoslaviju, i na Bosnu i Hercegovinu unutar nje – smatram da je ogroman dio njenih građana izgubio ako ne sve, onda - skoro sve. To se posebno odnosi na ljude koji su morali napustiti svoje domove. Ali, i oni koji to nisu morali, ili htjeli učiniti, u vihoru rata su izgubili svoje gnijezdo: rodbinu, komšije i prijatelje, kôd velike zemlje, slobodu putovanja i rada na puno većem prostoru, tržište... A sve to da bi, kao, bili svoji na svome. Ali šta vam vrijedi vlastita lisnica u džepu, ako je ona – prazna? Osim toga, nikad se nije više kralo i otimalo otkad smo postali svoji na svome.

 

Koliko Vam je teško fikcionalizirati vlastito iskustvo, ali i iskustva ljudi oko Vas ispisujući crtice iz njihove svakodnevnice, odlazaka kod ljekara, na posao, dobijanje otkaza, nesretne ljubavi?

Mislim da mi je ono u ovoj knjizi samo pomoglo. Pišući fikciju, čovjek se često naslanja na temelje stvarnosti, a oni su ovdje bili veoma čvrsti. Ali u pravu ste, zamka je bila u tome da se ne naslanjaš previše na stvarne događaje, inače to ne bi bili literatura. Nadam se da mi je mašta pomogla da se od njih, tih temelja, koliko-toliko uspješno odmaknem.

 

Iščitavajući Vašu novu knjigu Isus na dovratku i komparirajući je sa Umiranjem u Torontu, drage Daše Drndić, mojom najvažnijom knjigom o izmještenima, reklo bi se da ste vi dobro prošli.

Moram priznati da tu knjigu nisam čitao. Ali sad hoću. Zagolicali ste me.

 

Možete li se kroz književnost obračunati sa vlastitom historijom bolesti i ranama iz devedesetih?

Ne možemo, jer književnost, i uopšte umjetnost, nisu sredstva za razračunavanje. Ali nam ona mogu pomoći da samima sebi nešto razjanimo, rabistrimo, možda postanemo mrvicu dublji i pametniji. To je, možebiti, i neki proces liječenja, naročito u teškim trenucima. Recimo, pisanje antiratnog dnevnika Lijepo gore klasici marksizma, koji je nastao u ratnom Konjicu, kao i onog bolesničkog, Tri hefte do neba, u kome sam opisao borbu protiv teške bolesti i amputaciju noge, su mi sigurno pomogli da iz tih situacija izađem – barem se tako nadam – mentalno prilično zdrav. Te knjige nisu zbog toga nastale, ali sam kasnije uvidio da su imale i tu, terapeutsku funkciju.

 

Mogu li naše nesreće ispraviti sve naše mane?

Mogu onome ko ima mentalni i emotivni kapacitet da nešto iz njih shvati, nauči i prihvati. Drugima ne. Inače bi istorija zaista bila učiteljica života, a ne kao sad, često – njegova maćeha.

 

Koje traume su donijele Vaše zeme na sjever i kako je tekao proces njihove retraumatizacije, čime sve je bio uslovljen osim mirom i boljom ekonomskom situacijom? Koliko su integrisani u društvo i šta danas rade, koliko se njihov život razlikuje od života generacija njihove djece koja su rođena, i/ili odrastala gore?

Moram reći da tim procesom u početku nisam bio baš zadovoljan. Imao sam utisak da su se mnogi našijenci – iako su na svojoj koži vidjeli koliko se lako materijalna imovina može izgubiti – odmah bacili u trku za parama, kućama, kolima, krpicama... Kako reče jedna moja poznanica: Kako da treće ljeto zaredom odem kući na odmor u istim kolima? No, poslije se pokazalo da su ex-Jugosi vrlo savitljiva i inteligentna stvorenja. Sve statistike pokazuju da smo mi jedna od najbolje prilagođenih alohtonih grupa u Holandiji. U globalu, niko nas ne čuje po lošem, a radimo k'o doxe. Tu, naravno, isključujem ex-Yu mafiju, koja je došla ovdje još 70-ih godina. To samo potvrđuje onu teoriju da smo mi dobar narod, a da nam treba samo dobar, čvrst okvir, jasna pravila igre, i neće biti nikakvih problema. Zato nije čudno što su naša djeca ovdje – tek druga generacija, dakle! – u prosjeku bolje obrazovana od mladih Holanđana. Ali situacija u domovini pokazuje suprotno. Kad zavladaju haos i javašluk...

 

Kad poredite Vaše iskustvo dolaska u Holandiju i odnos Bosanaca i Hercegovaca spram ljudi u pokretu, osjećate li određenu dozu srama? U čemu je razlika suočavanja sa sobom i vlastitom isključenošću prema drugima na vlastitom teritoriju i u egzilu?

Naravno da osjećam. Nikad neću zaboraviti jednu neugodnu epizodu iz rata u Konjicu, i to – ne sjećam se više – iz 1993. ili 1994, kad je u Grad nekim čudom došlo nešto Srebreničana, civila. Bogapitaj kako su se ti ljudi uspjeli skrasti iz četničkog obruča. Jednog dana me na ulici zaustavi jedna dama, Konjičanka, i veli: Vidiš li, moj Gorane, šta nam rade ovi Srebreničani? Zaprljaše nam cijelu čaršiju! A ljudi pobjegli iz pakla! Naravno da ima i drugačijih primjera, ali mislim da se nismo proslavili kad je u pitanju tolerancija prema drugim izbjeglicama. Možda zvuči grubo, ali evo, reći ću i ovo: crkve i džamije nikad punije, ali pravog milosrđa – nikad manje. I to, naravno, ne samo kod nas. Takvo je ovo vrijeme. Ja, ja i samo ja. Barem je takav moj osjećaj.

 

Često dolazite u rodni Konjic i boravite u Sarajevu, Mostaru… kako Vam ti gradovi izgledaju danas, imate li osjećaj da su u ratu bili opkoljeni iz vana, a danas iznutra pod terorom jednoumlja, nacionalističkih stranaka, kulture šunda i kiča, bespravnog građenja i nakaradne arhitekture?

Na ovo sam pitanje dijelom odgovorio govoreći o novom vremenu. Teško mi je o tome suditi, pošto već dugo ne živim u našim krajevima. Ali, vezano za Konjic, ima tu jedan vidljivi paradoks. Grad nikad nije bio ljepši – restorani, hoteli, šetališta, bazeni, teniski tereni – a iz kafića trešte cajke, s plakata nas gledaju face za koje znamo da lažu čim zinu, a grad nema nijedne knjižare! Srećom, Narodni univerzitet Konjic je na polju kulture dosta aktivan, i to je neka – ali samo neka – utjeha. A Konjic je, kako čujem još dobar. Ima, što se tiče nekulture i kiča mnogo, mnogo gorih mjesta.

 

Kako je iz tuđine posmatrati Balkan koji se mijenja, uz stalni porast nacionalizma i desnice?

To, na žalost, ni ovdje, na Zapadu, nije neka novost. I ovdje je desnica u stalnom porastu. Doduše, ne ona krkanska, lopovska, nepotistička, ali ipak desnica. Antiimigrantska, antiislamska, slijepo proamerička, ma šta Uncle Sam radio... I to me strašno nervira. Holandija je, tako, posebno vezana za SAD. Ta njihovi misionari i trgovci su udarili temelje Njujorku, Harlem i Bruklin nose imena matičnih holandskih gradova. Zato, šta god idiot poput Trumpa (u)radio – ipak su to naši.

 

Osim književnog i prevodilačkog rada, pišete kolumne i vrlo ste oštri i kritični u njima. Daje li Vam pomjerenost mogućnost da objektivnije sagledate stvari i pitate li se nekada imate li pravo?

Otprilike ovako sam razmišljao i kad sam živio u Bosni i Hercegovini. Bio sam član Reformista Ante Markovića, jedan od osnivača Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI) u Konjicu, koje se borilo za mirnu prekompoziciju i očuvanje ravnopravne Jugoslavije. Napisao sam more tekstova protiv srpskog, ali i ostalih „naših“ nacionalizama, cijela knjiga Praški šamar sastavljena je od kolumni koje sam o domaćim (ne)prilikama napisao i objavio na raznim sajtovima u BiH i šire. Ali, u jednom trenutku sam se umorio i, u pravu ste, zapitao: imam li ja pravo da ljudima dolje solim pamet? Pa oni sigurno bolje od mene znaju kako im je! A pošto svo ovo vrijeme, s malim izuzecima, ubjedljivom većinom glasaju za iste face, biće da im je dobro. I što ja tu sad da nešto čačkam?

 

Kako birate koga ćete od holandskih autora i autorica prevoditi i ponuditi našoj čitalačkoj publici, kako zadržite kritičku distancu u potrebi da naša publika dobije najbolje?

Uvijek vodim računa o kvalitetu, ali i o temi djela. Jer, pošto su Holandija i BiH veoma, veoma različite zemlje – s različitim mentalitetom, istorijom, kulturom – razumije se da nisu sve teme koje su ovdje, u Holandiji, interesantne, zanimljive i na Balkanu. Od oko 25 knjiga koje sam do sada preveo, većina su djela nizozemskih najuglednijih pisaca: Annie M. G. Schmidt, Geert Mak, Arnon Grunberg, Kader Abdolah, Anna Enquist, Willem Elschot... Nije da se hvalim, ali to je već jedna prava mala biblioteka. Mislim da tu nema nekog većeg promašaja. Znači, i autor i knjiga moraju biti na vrhunski, a tema privlačna za naše čitaoce.

 

Jesmo li na dalekom sjeveru još uvijek jedan kulturni i jezički prostor? Umiju li Nizozemci da provale naša insistiranja na podjelama?

Ma ne. Njima je to prekomplikovano. Nemaju oni vremena da se zamajavaju našim besmislenim čarkanjima, recimo, oko naziva jezika. Većina ih nikad nije čula ni za Andrića i Krležu, a kamoli za nekog drugog. Mada mi, eto, prevodimo dosta njihovih djela.

 

Vodeći se Kišem i time da je jezik jedina piščeva domovina, u identitetskom smislu gdje biste se svrstali, budući da se zajednički jezik koji ste izučavali i na kojem ste stvarali, danas uveliko osporava?

Najradije bih se svrstao u klub dobrih čitalaca. Naziv jezika je obično važan onima koji bi da ga prisvoje, a nemaju suštinski mnogo veze s njim. Takvi zaboravljaju da se jezik ne dâ omeđiti. On je u stalnoj mijeni i kretanju. Ja ga zovem maternjim, i jedva da vodim računa koji izraz kada upotrebljavam. Kao pjesniku, nekad mi ljepše zvuči stara slavenska riječ kruh, a nekada hljeb, pa tako i napišem: kako kad. Ne dozvolim da mi proces stvaranja diktiraju kojekakvi jezički diktatori. A onaj ko voli čisti nacionalni izraz – ako takav igdje uopšte postoji – nek' čita druge pisce.

 

Šta je za Vas Sedma republika?

Književnost, i svekolika umjetnost. Tu se najbolje osjećam.


 Prometej.ba / Novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)