Šetam gradom naše mladosti

i tražim ulicu za svoje ime.

Velike, bučne ulice - njih prepuštam velikanima istorije.

Dok je istorija trajala šta sam ja radio?

Prosto tebe volio.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,

kojom se, neopaženi od svijeta,

možemo prošetati i poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,

čak ni svoje ptice.

Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,

uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana,

Ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.

Najvažnije je to 

Da u ulici s mojim imenom

Nikad nikog ne zadesi nesreća.

I. Sarajlić