Dok smo se zabavljali moj Adem i ja, često smo šetali, verali se po planinama, putevima i bespućima, prirodnjaci se našli i uživali smo u svakom trenutku boravka u prirodi. Sjećam se kada smo jednom sjeli na visoku stijenu, a predio se prostro ispod nas, on je podigaqo ruke iznad sebe i rekao: „Bože, ako budemo imali dijete, čim prohoda kupit ću mu gojzerice.“ Evo i sada se smijem dok mi se vraća to sjećanje, a koliko sam se tada smijala, planine su se tresle.
I dade Bog rodi nam se prvi sin. Došli smo iz bolnice, maleno biće umotano u pelene, a otac ga uzeo u naručje i nosi do prozora ozbiljno mu objašnjavajući svijet u koji je došao. „Sine vidiš ono sjajno, to je sunce, sunce sine, ono nas grije i ono veliko, prekriveno drvećem su planine, tamo će tata da te vodi“. Imao je nepuna četiri mjeseca kada ga je počeo učiti da hoda. Njegova majušna stopala stavio bi na svoja i šetao po sobi pjevajući „hodo pedo mali medo“. I vjerovali ili ne sin prohoda sa samo devet mjeseci. Ma šta prohoda, protrča. Isto se ponovilo kada se rodila kćerkica. Od tada su počele naše šetnje, naši izleti, bez obzira na vrijeme i temperature. Snijeg, kiša, vjetar, sunce, sve je bilo dobro i „idealno“ vrijeme za prirodu. Imali smo komplet za prirodu, neko je to divno smislio da je unutar koferčeta gotovo sve što je potrebno za piknik. Dovoljno je bilo da Adem kaže „Porodico we go“, za pet minuta svi smo bili spremni, znalo se ko šta nosi i za šta je zadužen. Ručak koji obične porodice jedu za trpezarijskim stolom mi smo s užitkom jeli negdje pored Neretve ili na vrh nekog brda. Naš ekspres lonac se svijeta nagledao. Sjećam se jednom, snijeg, zima, mi pored Neretve u Džajićima, naložili vatru i na vatri se grije sarma dok se mi grudvamo i uživamo na snijegu. Iznad nas, cestom ide porodica, šetači kao i mi, i dozivaju „Kapetanovići ima li bujruma?“, dakako da ima, uvijek viška tanjir i fildžan.
Mnogo je tih naših doživljaja, život bi mi jedan trebao za prepričati sve, a nekako se često sjetim ovog izleta u Idbar, inače naše omiljeno mjesto za šetnje, ljeti kupanje u riječici Baštici. Ima u Idbru jedna divna poljana, ravna kao tepsija, ispod same planine Prenj koja se strmo uzdiže iznad. Na cijeloj poljani bilo samo jedno ogromno, staro stablo, Bog zna koliko je godina imalo, onako ogromno. Zvali smo ga sveto drvo. Nije to ni bilo bez đavola, jer je cijelo mjesto odisalo mistikom. Mnogo gromila, iz keltskog ili bogumilskog vremena je tu i sada, mjesto pokopa generacija nekadašnjih stanovnika. I samo da je to, bilo bi dovoljno snažno mjesto, mistično, tajanstveno. Nedaleko odatle napušteni stari grad kraljice Katarine Kosače, iz koga je u vrijeme progona pobjegla, kako legenda kaže, potkovavši konje naopako da sakriju trag, pa preko Prenja pobjegli prema Dubrovniku. Na toj poljani vlada potpuna tišina. Malo ispod izvire riječica Baštica i odatle prema selu Idbar klokoće veselim žuborom, ali na poljani se ne čuje ništa. Ni ptičiji pjev. Na to mjesto smo dolazili da ćutimo. Duhovnjaci bi rekli da meditiramo. Mi smo ćutali i upijali tu tišinu i mjesto u sebe za dane nemira i ubrzanosti koji su sudbina današnjeg doba. U seoskoj prodavnici kupili smo konzerve goveđeg gulaša, sardina i hljeba. Ispod jedne čobanske kolibice založišmo vatricu i gulaše grijemo na vatri. Kada počnu vrijeti, umačemo u vreli crveni saft promrzle prste i u slast jedemo. Miriše zrak na svježinu, sa Prenja se kovitla mećava, vatrica pucketa, a mi uživamo u tom neobičnom ručku i u tišini, bez riječi, samo Majka piroda ima pravo na svoje zvuke. Kući smo se vraćali osvježeni duhom i tijelom, ojačani za jedan stepen, spremni na svijet oko nas, nemilosrdnu stvarnost i životne izazove.
Djeca su odavno odrasli ljudi. Ponosna sam kada vidim koliko je to „prirodnjačko“ vaspitanje na njih uticalo. Jaki, čvrsti ljudi, hrabri u svim situacijama, čak pomalo i ekstremni. Sin je navratio krajem novembra i onako usput me obavijestio da se upravo okupao u Neretvi na vanjskoj temperaturi manjoj od +5, oduševljen tim nevjerovatnim doživljajem. U dalekoj Danskoj, moja vikinškinja, šeta pored Sjevernog mora u majici kratkih rukava i na silne opomene fejzbuk prijatelja, pa i moje, da obuče nešto toplije, napiše rečenicu koju je od oca čula stotine puta „hladnoća je za jade“, samo da je još dodala „we go“, bio bi kompletan njegov nauk. Moj dragi Batica, prirodnjak do zadnjeg dana svog života.
MIRJANA KAPETANOVIĆ
