Nekako u vrijeme nakon same dodjele “Oskara”, na Hrvatskoj radio televiziji, u emisiji “Željka Ogresta i gosti” koju je uređivala i vodila upravo ta novinarka, gostovao je bosanskohercegovački oskarovac Danis Tanović. Režimska novinarka, koja nije mogla progutati istinu, onako hrapavim glasom kao da joj je nešta golemo u grlu zapelo, još drsko upita Danisa:
”Čiji je Oskar ustvari? Bosna nije država, tu su tek dva entiteta sa Srbima i Hrvatima…”
Tanović joj je uzvratio da “Oskar” jeste bosanski i da država Bosna postoji. Kao i mnogo puta do sada, bio je prisiljen da ponavlja da je “Oskar” namijenjen Bosni i Bosancima. Potom je Željka po matrici stoljetne mržnje, zapela za bosanski jezik, negirajući da on postoji. Pa mu je onako provokativno predložila da joj se obrati na bosanskom jeziku. Nije trebalo puno, režiseru i muškarcu za kojim je i sama uzdisala, da joj se obrati pitanjem na ‘čistom bosanskom’ jeziku:
“Da li Vama, po đahkad, na sabahu, čuna padne na pamet?”
U emisiji je nastao opći tajac. Voditeljica u šoku napustila studio i emisija je bila prekinuta.
Još prošle godine kao u pjesmi “Jugo 45” nakon “slave fašisti” i što su se neki poznanici “izbrisali iz kruga mojih prijatelja” rukovođeni onim što pišem a pišem samo istinu temeljenu na stvarnim činjenicama, desilo se otcjepljenje još nekih “ono pola nije moglo, nije moglo od muke.”
Također poznanici, koje ničim ne obavezujem da slijede moje mišljenje, samo ih pozivam na istinu. Iako smo kroz oblast književnosti povezani, ne bitan sam ja u ovoj priči nego istina. Pa zarad pamćenja koje takvima svede se na level animalnog kao i življenje zarad ugode libidu ili guzici, zavisno od mogućnosti, ponavljam pismo fašiste, plagijatora, za što je i postao nobelovac.
“Danas sam nervozan jače i ne mogu da pišem sve o njima samo ti velim da ih mrzim do kriminala. Mnogo sam puta premišljao – sjedeći s njima – kako bi bilo divno otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju svi upravo u času kad popuste iza ručka kajiš i posrknu vode. Ili im jedne noći deflorirati (razdjevičiti, obeščastiti, silovati, op. a.) sve kćeri i svastike, krivonoge i mutave djevojke,” pisao je Ivo Andrić nakon dolaska na ljetni raspust iz Zagreba u Višegrad 1913. godine svom prijatelju Vojmiru Dubrešiću.
Podsjećam još da u Ispovjedniku Kraljevske biblioteke u Danskoj, iz godine 1630. stoji: JEZIK BOSANSKI DRŽAVE BOSNE. To je jedan u nizu dokaza da je bosanski jezik stariji od jezika naših susjeda/komšija, sa zapada i istoka. Inače, bosanski jezik ukinut je 1907. godine dekretom Zemaljske Vlade Austrougarske.
Zašto je važno stalno ponavljati ove činjenice bez da ih bojim u neku nostalgičnu priču. To nikako. Ja nemam žal za poznanicima koji me ostaviše na putu istine. Već mi ih žao što će u tom mraku gdje im se daje mrva svjetla samo za uzvrat, a to znači da negiraju bosansko ma šta to bilo. Nikako drugačije. Oni će završiti kao i Skender Kulenović koji napisa “Majku Knešpoljku” a nije dobio “NIN-ovu” nagradu. Potražite odgovor zašto nije, ja sam ga našao. Ili kao Meša Selimović kojem neki umjesto časnog Kur’ana daju prednost u svojoj vitrini. Ne! Oni koji su mu nakon smrti išli na vrata kod supruge Darke, dobili su odgovor. Sve je dobio samo fašista Ivo!
To je odluka SANU! To je odluka onih na čijim valovima se i danas ljuljaju, vuk u deminutivu sa jedne strane Drine i njegov “partner” sa bosanske strane. To što se potpisuje ReS isto je kao pseudonim fašiste i nobelovca kojim se tako potpisivao godinama.
Neki dan sjedim sa jednim koji mi u velikane reda, rame uz rame, Kulina Bana i Andrića. Živi od poreza kojeg uplaćuju Bošnjaci devedeset devet posto. I sam se bilježi u spisima Bošnjak iako veli da mu to ništa ne znači. O Bošnjacima govori poput sina doktorice i vrle spisateljice koja svima umije reći ali ne umije sinu ukazati da odlazak u Beograd ne znači i postati “zvezda.” Samo četnik!
Do tada muška ili ženska kurva na splavovima dirigovane prošlosti, uz apstinenciju budućnosti.
Ima još mogućnost, nakon što bude potrošen/a ko prezervativ, doživi sudbinu režisera koji nije dobio “Oskara” i neće nikad ni dobiti iako ima sjajne prijeratne filmove, da mu sred Beograda kažu “Sikter!”
A šta to u bosanskom jeziku znači neka potraže oni koji ne znaju. A znači dosta!
Said Šteta, književnik i novinar
