Senad Kezo u martu kupio kuću, poplava je uništila: Ne možemo se vratiti, ovdje više nema života

Dva sata poslije ponoći. Selo Seonica kod Konjica. Rijeke Seončica i Klisac izlile su se iz svojih korita. Obilna kiša ne prestaje. Jak vjetar kotrlja stijene, čupa drveće, voda nosi sve pred sobom…

Ovo nije uvod u scenarij za horor priču, zapravo je zbilja koju su u noći sa 4. na 5. oktobar doživjeli, i na sreću preživjeli, Senad Kezo, njegova žena i dvoje maloljetne djece. 

Kako je ispričao za Faktor, te kobne noći probudila ga je tutnjava. Voda je dodirivala balkon njihove kuće koji se nalazio na drugom spratu. Shvatio je da čim prije mora izvući svoju porodicu.

– Legli smo otprilike u 23 sata i sve je bilo uredu. Mene je probudila tutnjava, kamenje koje se kotrlja, nenormalno jaka kiša i vjetar. U tom momentu nisam mogao ni pretpostaviti šta se dešava napolju. Najedanput je kiša udarila na sve strane, voda i vjetar nose sve pred sobom – kamenje, drveće, objekte… 

Pobjegli smo iznad kuće jer ispred nismo mogli, pucalo je sa svih strana. Voda je nadošla, sve je potonulo. Kuća do mene je skroz napukla, srećom nije bilo nikoga u njoj. U ovom nizu gotovo da nema čitave kuće, a tu mi je živio i brat. Srećom, uspio je i on pobjeći sa porodicom.

Otišli smo kroz šumu, pucalo je na sve strane, duboka noć je bila, nismo smjeli hodati da nas ne bi poklopilo drveće i stijene. Bilo je hladno, istrčali smo bosi, nespremni na ono što nas je zadesilo. Tek ujutro otprilike u šest, pola sedam uspjeli smo otići u susjedno selo. Smjestili smo se kod komšinice jedan dan i otišli dalje, nismo se smjeli ovdje vraćati. Srećom, jedna žena nam je u susjednom selu dala vikendicu da koristimo i trenutno smo tu smješteni – priča Kezo za Faktor. 

Kuću iz koje su morali bježati kupili su u martu ove godine, a dan prije razornih poplava završili su prijevod. I umjesto da novi početak bude pun veselja, porodica Kezo trenutno je bez stalne adrese. O povratku ne razmišljaju jer brdo “prijeti” da će im se srušiti na kuću. 

– Nemoguće je ovdje živjeti, sve je odozgo krenulo, pukotina je žešća. Opasnost se sa poplavama nije zaustavila, nama još prijeti opsasnost. Sa svih strana kuća puca, tu nema opstanka. Tu ima dosta sanirati, ali kako brdo zaustaviti da jednom ne uruši kuću. Dolazile su i komisije, obilazili su nas, gledali, slikali, snimali. Kuća je sa svih strana pukla. Svaka kiša je strah i trepet da ne bi ponovo odozgo krenulo – pojašnjava Kezo. 

Iz kuće gotovo da ništa nisu uspjeli spasiti, no na sreću dobili su donacije – hranu i nešto odjeće, ali, tvrdi Kezo, “sve to je samo privremeno”. 

– Žena radi, a ja sam imao zdrastvenih problema, operisao sam se i trenutno ne mogu raditi. Kćerka ide u srednju, a sin u osnovnu školu. Nešto stvari smo uspjeli spasiti. To što trenutno imamo je sad za sad. Djeci treba odjeća, hrana. Žena koja nam je dala vikendicu nije nam dala neki rok do kada tu možemo ostati, ali ipak je to tuđe. Čim čovjek nije u svome, nije miran – ističe Kezo. 

Za sada su prepušteni volji dobrih ljudi, dok im iz općine još ne nude novi smještaj, iako su se prijavili. 

– Sad za sada nemamo nikakva rješenja ni ponude oko našeg smještaja, javljali smo se u općinu, u evidenciji smo kod njih. Pričali smo sa njima kao sa vama sada. Čekamo, pitamo, tražimo. A što se tiče boravka ovdje, to je nemoguće. Djeca su se uplašila i mi svi – govori Kezo. 

U razornim poplavama u selu Seonica na sreću nije bilo ljudskih žrtava, ali cijela infrastruktura izbrisana je sa lica zemlje. Ostale su samo ruševine, pukotine, oborena stabla, kamenje i mulj. Život u ovom mjestu kao da je izbrisan sa zemlje.