Na stranicama Hrvatskog kulturnog društva Napredak objavljen je tekst o sjećanju na Napretkov dom u centru Konjica i lambeth ples autora Danislava Jurića koji prenosimo u cijelosti.
Za mene i nas djecu Konjica rođenih oko 1950. godine, a koja su živjela oko raskršća, oko crkve, odnosno ispod brda Vrtaljice ili, kako su nas zvala djeca iz drugih kvartova grada, “Raskršćani”, “Crkvanjci” i “Vrtaljičari”, zdanje Napretkovog doma na raskršću u centru grada je imalo posebno mjesto. Osobno sam se igrao oko ovog Doma. Išao sam u njegovo kino sa drvenim preklapajućim stolicama i gledao par puta tada popularne kaubojske filmove.
Kao dijete od 6-7 godina, da ne bi platili kartu za mene, uvodili su me prijatelji starije sestre Erne ispod mantila u kino, uz prethodno napravljenu namjernu gužvu i guranje, pored Rezaka koji je stajao na ulaznim vratima i otkidao kupone na kino ulaznicama. Ulaz u predvorje kina je bio kroz vrata sa bočne strane Doma. Sa zadnje vanjske strane Doma, kada bi unutarnje guste visoke zavjese bile malo pomaknute, gledali smo izvana kroz prozor također par puta filmove.
U Domu sam igrao malog nogometa, vježbao u Društvu za tjelesno vaspitanje DTV-Partizan, imao školske sate tjelesnog odgoja, kasnije časove fizičkog vaspitanja, igrao košarke, preskakao kozlić i konja, vježbao na parketu i karikama, igrao igru između dvije vatre, gledao vježbanje dizača tegova, gazio bos “gaz” koji je bio pored Doma i prolazio ispod ceste (gaz je služio za navodnjavanje i pokretanje još dva mlina prema Neretvi), igrao se žmire, gledao kako pored Doma grade tada novu modernu poštu, gledao kako zgrada Doma propada jer je već bila predviđena za rušenje i na kraju gledao kako Dom ruše i prave najnoviju poštu.
Na žalost, ima tako malo zabilježenih podataka o bogatim i raznovrsnim dešavanjima u zgradi Napretkovog domu od njegovog otvaranja do rušenja, koji su bili toliko značajni za ljude, grad Konjic i šire, kao da Dom uopće nije ni postojao!?
Zato navodim sjećanja moje majke Štefanije Jurić o zaboravljenom divnom i veselom Lambeth plesu i dvije zgode iz perioda pred 2. Svjetski rat o kojima se dugo poslije pričalo, te moja sjećanja o Narodnoj osnovnoj školi i Napretkovom domu.
O Prvoj Narodnoj osnovnoj školi napravljenoj za vrijeme Austrougarske je g. Jusuf Mulić u knjizi Konjic i njegova okolina u vrijeme Austrougarske vladavine, 1990. napisao:
“Julijus Stanger, poduzetnik iz Mostara, izgradio je oko 1890. objekt smjestivši ga na uglu između dvije ulice… Sa jedne strane to je bio potez prema Željezničkoj stanici, a na drugoj strani put prema Sarajevu… Zgrada veličine 26,70 sa 13,45 metara imala je tri velike prostorije i četiri manje sa sanitarnim čvorom i centralnim uzdužnim hodnikom. Gradska općina Konjic kupila je ovaj objekt 1892. godine za potrebe Narodne osnovne škole u Konjicu.”
Pouzdano znam da je u Narodnu osnovnu školu išao i Ilija Šilić, otac pravnika Jelke i Vladimira Šilića, jer mi je o tome pričala rodica, sada pok. Jelka. Oni su inače stanovali u četvrtoj velikoj željezničkoj zgradi do pruge na stanici, srušenoj sa dvije bačene vezane bombe za vrijeme engleskog bombardiranja Konjica.
Dosta puta sam slušao priču i od rođaka Stjepana Majurića i drugih da su, kada je škola napravljena na novoj lokaciji, srušili zgradu ove Osnovne škole i napravili Napretkov dom.
Napretkov dom u Konjicu je izgrađen za vrijeme stare Jugoslavije, na mjestu gdje je prije bila Prva Narodna osnovna škola, koja je srušena nakon 40 godina rada. Dom je svečano otvoren 2. 10. 1932. godine. Bio je smješten na najatraktivnijoj lokaciji, na raskrsnici u centru grada, blizu željezničke stanice i pored puta za Sarajevo. Imao je veliku dvoranu sa 360 sjedala, 1 manju dvoranu i 6 drugih prostorija. Uz dom se nalazio i prostran vrt. Na pročelju i bočnoj strani zgrade je pisalo NAPRETKOV DOM.
Iz Godišnjaka hrvatskog kulturnog društva Napredak za 1933. izdanog 1.1.1933. izdvajam, radi podsjećanja, nekoliko najzanimljivijih rečenica opisa Konjica i njegove povijesti, ljudi, rada podružnice, svečanom otvaranju i opisu Doma.
Ispod obronaka Prenja, Bjelašnice i Bitovnje, na gornjem toku Neretve, uz željezničku prugu Sarajevo-Jadran savilo se jedno od najljepših mjesta Herceg-Bosne: pitomi Konjic. Mjesto i okolica obiluju starinama i bogatim nalazima prošlih vremena, tamo od prehistorije pa do današnjice. U rimsko doba mora da je taj kraj bio gusto naseljen, što svjedoče brojne iskopine, od kojih su najinteresantniji brojni ostaci hramova i svetišta perzijskog boga sunca Mitre, koji je ovamo stigao iz maloazijskog predjela Kilikije. U srednjem vijeku prolazila je kroz Konjic cesta iz Dubrovnika u >stolno mjesto< Visoko. U bujno zelenilo utonuli grad rastavlja plava, hitra, pjenušava Neretva u dva dijela, koje veže smiona, bijela, kamenita, turska ćuprija. Kuće se njegove raštrkale po malim brežuljcima, prošaranim kestenjem, orasima i vinogradima, koji daju poznato plemenito konjičko vino. Konjic je centar kotara. Sam grad broji 573 doma sa 2488 stanovnika – od toga 1376 muslimana, 831 rimokatolik, 275 pravoslavnih i 6 jevreja. U čitavom su kotaru 5362 doma sa 32.161 stanovnikom, od čega 16.639 muslimana, 10.760 rimokatolika i 4.742 pravoslavna, – Svijet je vrijedan, čestit i valjan. Drži se unatoč nevolji i krizi.
U Konjicu je već dugi niz godina jedna od najvaljanijih podružnica našega Napretka. Društveni rad ipak nijesu mogli razviti onako kako su to oni sami željeli. Manjkalo im je mjesto gdje će se moći okupiti, sastajati i raditi. Potreban im je bio njihov dom. Ali ustrajnim i požrtvovnim radom dođoše uz pomoć čitave svoje okolice i Središnje Uprave Napretka i do njega.
Na 2. listopada ove godine otvoriše Konjičani svečano svoj Hrvatski Napretkov dom u prisustvu Središnje Uprave Napretka, na čelu sa predsjednikom preč. g. Antom Alaupovićem izaslanstvom Napretkove zadruge, uz sudjelovanje Hrv. pjevačkog društva Trebević, Napretkove hrvatske glazbe iz Sarajeva i mnoštva gostiju iz Sarajeva, Mostara i okolnih mjesta. Bila je to velika slava narodna i Napretkova. Lijepi dom, na kojem će i veća mjesta zavidjeti Konjicu, stoji na najljepšem mjestu grada.
Ovim domom su konjički Hrvati požnjeli vanredan uspjeh svoga dugogodišnjeg rada i nastojanja, a on će im biti temelj novom još uspješnijem radu u samom mjestu i u njegovoj okolici.
Vrijedi posebice zabilježiti i otrgnuti od zaborava pojavu modernog “Lambeth” plesa koji je u to doba bio pravi hit u Konjicu. Bio je nešto sasvim novo i neočekivano i kao nova vesela igra sa oduševljenjem je bio prihvaćen.
“Lambeth” ples se pojavio u Londonu 1937. godine i postao vrlo brzo veoma popularan s obje strane Atlantika, a već tri godine kasnije 1940. plesao se na zabavama i u Napretkovom domu u centru Konjicu. Moja majka Štefanija Jurić i njena mlađa sestra Irma su voljeli plesati i pjevati, pa su tako plesali i ovaj veseo i razdragan ples uz pjevanje melodične pjesmice.
Godine 1990. sam zabilježio slijedeće sjećanje Štefanije Jurić o Lambeth plesu: Pet-šest muškaraca se uhvate ispod ruke, idu naprijed i pjevaju pjesmu čije su riječi: Dajte mi ruku, molim Vas Da vas naučim ples za jedan čas Tra la la la La la la la la la Lijeva noga naprijed, desna JOK, Jer tako se pleše Lambeth Work!
Kada ispjevaju pjesmu, zaokrenu se, idu nazad pa ponovo pjevaju istu pjesmu! Nekada se išlo i oko velike sale i pjevalo i plesalo. A nekada iza leđa držiš jednu ruku! Lambhet ples – lijeva noga naprijed, desna jok, a ove slike pokazuje taj korak! Sjećanje na veseli i veoma moderan Lambeth ples i riječi pjesmice koje se dobro rimuju žive nakon 80 godina i danas kroz nasljednike Štefanije Jurić i njene 5 godina mlađe sestre Irme Valenteković (1920.-2018.). Tako recimo praunučad Irme u Zagrebu nastavljajući tradiciju pjevaju od najmlađih dana ovu pjesmicu, stave ruke na struk i plešu uz ritam, te se toliko smiju i budu vesele i razdragane. Kada je Irma ušla u duboku starost, uvijek bi je ovom pjesmicom jako raspoložili.
Kada mi je mama bila već u dubokoj starosti i preko 103 godine, davao sam joj ruku da joj pomognem da lakše i brže ustane iz kreveta ili sa stolice i često sam pri tom pjevušio pjesmicu “Dajte mi ruku, molim Vas, da Vas naučim ples za jedan čas”, a ona bi mi uvijek uzvratila blagim osmjehom! Ne vjerujem da itko danas još zna i pjevuši ovu pjesmicu iz Lambeth plesa osim nabrojanih!
Šteta što se uz ovaj tekst ne može staviti i audio zapis ove razdragane pjesme i poslušati kako ju je pjevala Štefanija Jurić! Nu, kako su mu noge naopačke!
Dugo se u Konjicu pričala slijedeća zgoda: Na maskenbalu u Napretkovom domu na raskršću u Konjicu jedan muškarac je obukao odijelo i stavio kravatu i masku umjesto na prednju svoju stranu, kao što je normalno, na zadnju stranu – na leđa. Jedna fina gospođa, kada je vidjela da su mu cipele okrenute na jednu stranu tijela, a odijelo, kravata i maska na licu na drugu, u čudu je iznenađeno glasno povikala: Nu, kako su mu noge naopačke!? Svi su se od srca počeli smijati i lijepo su se zabavljali. To je bila Pištinica – Milka Piština, kćerka od brata moga dede Joze Lukića. (Sjećanje Štefanije Jurić 1998. godine. Zabilježio Danislav Jurić).
“Nu” je inače bila nekada česta poštapalica u Konjicu! Zgoda sa svetosavske zabave! Svetosavska zabava se održavala na raskršću u Napretkovom domu. Mitranić je izašao na binu. Teget ili tamno odijelo je bilo na njemu. Svitnjak mu virio kroz šlic. Svitnjak je bila pantljika koja se provlačila kroz gaće oko pojasa. Nije bilo onda gume – lastike. Kada je izašao na binu počeo je pričati o Svetome Savi, a svijet se počeo smijati. Mislio je da je zabavan i da dobro priča. Neki list je imao ispred sebe i čitao. Onda mu je njegova žena otišla, po kraju uza zid, u kraj na binu i otamo mu rekla za svitnjak. Zaokrenuo se na brzinu i riješio problem! Nitko nije nosio kratke gaće ispod pantalona, nego dugačke. (Sjećanje Štefanije Jurić 27.05.2006. Zabilježio Danislav Jurić)
Pitao sam 6. II 2016. godine majku Štefaniju Jurić, koja je bila u 101. godini života, gdje se ova Svetosavska zabava održala, da li u Napretkovom domu na raskršću ili u Svetosavskom domu na Vardi? Odgovorila mi je energično i potpuno sigurno: Ma jok na Vardi, ovdje na raskršću u Napretkovom domu! Tada sam zaključio da se Napretkova velika dvorana koristila i od Prosvjete za zabavu, kada bi trebao biti prisutan veliki broj ljudi koji ne bi mogao stati u Dom na Vardi, kao i za širu višenacionalnu publiku.
Tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinc je 1938. godine bio u posjeti Bosni i Hercegovini i autom je svratio i u Konjic. Doček je organiziran ispred Napretkova doma. Što li je nadbiskup tada govorio okupljenom narodu? I tri Školske časne sestre franjevke iz Konjica su prisustvovale. Da li su među njima i časne sestre Friderika i Barbara? Inače, franjevke u Konjicu počinju djelovati 1929. otvorivši dječje zabavište i kasnije stručnu školu.
I šeširi su se nosili u Konjicu. Vidi se i oglasna ploča na domu. Lipe koje su posađene ispred i pored Doma, izrasle su kasnije u velika lijepa stabla i bile ukras grada, pogotovo ona pored. Na njih su se stavljale razne javne obavijesti i smrtovnice.
Podružnica HKD Napredak je u Konjicu osnovana 14. 1. 1908. godine. Prestao je s radom početkom Prvog svjetskog rata 1914., da bi rado obnovio 1920. godine. Djelovao je do 1949. kada je Napretku zabranjen rad i Napretkov dom oduzet od strane tadašnjih vlasti FNRJ na osnovu Zakona o nacionalizaciji imovine. A poslije punih 56 godina od zabrane rada i promjene društveno-političkog i ekonomskog sustava, dana 10. 9. 2005. godine je održana u Društvenom domu, “na zadovoljstvo svih Hrvata Konjica i svih stanovnika ovog grada na Naretvi”, obnoviteljska skupština Hrvatskog kulturnog društva Napredak – Podružnice Konjic.
Nakon tajnog glasovanja rođeni Konjičanin Zoran Krezić je imao čast biti izabran za predsjednika podružnice. Mislim da nitko nije do početka zadnjeg rata snimio više od njega kaseta sa mnogobrojnih svadbi i uz njih zapisa o samom Konjicu, čime je dao u dokumentarističkom smislu veliki i dragocjeni doprinos.
Za dopredsjednicu je izabrana Antonela Blažević, a tajnicu Dijana Miličević. HKD Napredak je kupilo sebi prostor na 3. katu nove poslovno-stambene zgrade pored pijace. Napretkova podružnica u Konjicu bi mogla u svoj kulturni sadržaj uvrstiti organiziranje tradicionalne Pokladne zabave – Maskenbal sa veselim pjesmama i plesovima, kao i “Krštenje mladog vina” – Martinje sa plesnom zabavom i tombolom.
U Sarajevu to uspješno radi Napretkovo HPD “Bjelašnica 1923”, od koje može preuzeti iskustvo. Cilj bi bio odagnati na kratko sveprisutne svakodnevne brige i strahove, opustiti se, smijati i proveseliti.
U općini Konjic je ostalo živjeti 872 župljana po evidencije pri blagoslovu kuća i obitelji 2021./ 2022. god. (tijekom cijele godine 725 i 147 koji povremeno borave). A po popisu stanovništva iz 1991. je bilo 11.513 Hrvata. Ta zabavna okupljanja za njih, a i druge, bi im puno značila.
Zgrada Napretkovog doma je srušena 1984. godine, a na njenom mjestu i vrtu napravljena je nova moderna pošta, te proširen dio raskrsnice na ulazu u centar grada. Zbog toga HKD Napredak ne može tražiti povrat svoje imovine i zemlje, a do sada nije dobio nikada nikakvo obeštećenje za svoj nacionalizirani i srušeni Napretkov dom.
U Napretkovom domu se od njegove izgradnje do rušenja odvijao zaista bogat kulturni, zabavni i sportski život. Održavali su se koncerti, prekrasne zabave na kojima su se i balske haljine nosile, predstave dramskih sekcija, horska pjevanja, maskenbali, Martinja, svirali su tamburaški sastavi, radila je čitaonica i igrala se tombola. Tu je bio i Odjel Napretkove zadruge za osiguranje, štednju i privredu iz Sarajeva.
Dom su prije 2. Svjetskog rata koristili za organiziranje svojih glavnih priredbi sva tri nacionalna kulturna društva (Napredak, Gajret i Prosvjeta).
Ali, bilo je u njemu poslije 1945. godine i ružnih javnih suđenja!
Na prostranom Napretkovom vrtu koji se nalazio iza Doma podignuta je bila velika poluokrugla limena konstrukcija koje je u početku služila i za plesne zabave, gdje su išle plesati i moja starija sestra Erna i njena najbolja prijateljica Nevenka Papić, a kasnije je služila kao skladište.
Stalne filmske predstave u zgradi Napretkovog doma su se počele prikazivati 1947. u kinu pod nazivom “Borci”, a prestale 1957. godine, kada je izgrađen i otvoren Društveni dom u Konjicu, koji je bio tada i jedan od najmodernijih u bivšoj FNR Jugoslaviji. Ali zato je velika sala kino dvorane Napretkovog doma dobila novu korisnu namjenu i počelo ju je koristiti Društvo za tjelesno vaspitanje DTV-Partizan, Klub dizača tegova (1986. postali su šampioni Jugoslavije), odvijala se u njoj nastava tjelesnog vaspitanja za učenike osnovnih i srednjih škola, igrala se košarka, održavala su se razna takmičenja, sastanci, zborovi građana i izbori.
U Domu su bile i društvene prostorije “Socijalističkog saveza”, gdje su se čitale novine (postavljene na tankim rešetkastim nosačima od pruća sa ručkom), igrao šah, pila kava i pušilo, kao i Gradska biblioteka koju su preselili iz nacionaliziranog franjevačkog samostana. HKD Napredak je uvijek promicao kulturu i zajedništvo sviju! Napretkov dom je bio na dobroj lokaciji, izuzetno dobro višenamjenski iskorišten i značajno je obilježio jednu epohu.
Za pisanje ovog članka nisam mogao koristiti nikakvu arhivsku građu. Pretražio sam detaljno u Napretkovoj knjižnici u Sarajevu sa knjižnjičarem (Dario Đopa) svu arhivsku građu u cilju nalaženja barem nekog zapisa ili članka o Napretkovom domu u Konjicu i Lambeth plesu i, osim u Godišnjaku za 1933. godinu o otvaranju, nismo mogli pronaći o tome zapisanu nigdje ni riječ.
Želio sam da se kroz članak mogu također u nekoj mjeri iščitati rad, vrijednosti i bogatstvo sadržaja života stanovnika Konjica, njegovoj povijesti, lijepim običajima, druženju i kulturi.
Ovo je bilo moje osobno sjećanje kao i moje majke, kojim sam želio otrgnuti barem nešto od zaborava i podijeliti sa drugima. Prilažem ga kao prilog povijesti o Napretkovom domu u centru Konjicu u povodu časnog obilježavanja 120 godina od osnutka Hrvatskog kulturnog društva Napredak (1902.-2022.).
Na drugu godišnjicu smrti moje majke Štefanije Jurić (26. XII 1915.-12. XI 2020.) Sarajevo, 12. XI 2022. g. Danislav Jurić.
bljesak.info-novikonjic.ba
