Septembar i jesen su već tu.
Jedina sigurna konstanta života je da se sve mijenja.
Vremenske prilike, mijenjamo odjeću, društvo, navike, tempo života – sve je promjenjivo, osim dvije životne potrebe – hrane i pitke vode.
Ukus statistike hrane kaže da smo, pod uticajem konzumerizma, počeli kupovati više nego što možemo pojesti i bacati više nego što smo pojeli.
Procjenjuje se da u svijetu na godišnjem nivou, prema dostupnim statistikama, baci preko 1,3 milijarde tona hrane pogodne za ishranu čovjeka. Od toga, 35% hrane se baca od strane marketa hrane, pijaca, te fabrika prehrambenih proizvoda.
Tužna strana svjetske statistike ukusa govori da oko 800 miliona ljudi pati od gladi i pothranjenosti, što bi značilo da jedna trećina od gore navedenih tona hrane bi mogla, u idealnim uslovima, nahraniti svijet.
Bacamo preko jednu milijardu obroka dnevno.
Zašto je to bitno?
Na našim prostorima, popularna zimnica, jeste ritual.
Priprema zimnice počinje tako što se do tada prostorije kuhinje i trpezarije za objede, pretvaraju u radne površine. Sočno voće postaje džem koji će svojom slatkoćom davati utjehu u hladnom, zimskom jutru. Paprike i patlidžani koji čekaju da se crvene u teglama ajvara koji sa slašću jedemo svake zime i baš tada, ajvar nam je omiljeni dodatak svim jelima.
Možda je za nas zimnica samo još jedan dar ljeta u kojem uživamo tokom jeseni i zime, ali ona predstavlja više – konzervaciju hrane koja je danas izuzetno bitna. Očuvanje proizvoda koji nam nisu uvijek dostupni.
Istina, danas u konzumnim marketima možemo pronaći šta nam srce poželi, te uživati u mangu u Sarajevu na -16 stepeni, ali nemaju svi istu privilegiju hrane.
Procjenjuje se da u Bosni i Hercegovini živi oko 20% građana i građanki koji žive ispod granice siromaštva.
I ne, to ne znači da je zimnica pripremana od strane siromašnih ljudi, već stvara pogled na drugu, često zaboravljenu perspektivu dostupnosti hrane.
Danas, u Bosni i Hercegovini, domaća zimnica postaje luksuz osim za osobe koje imaju svoje povrće i voće.
Cijene povrća i voća na pijacama su sve veće, a ono što se nudi na akcijama često zna biti niže kvalitete, te je već izgubilo značajan broj nutritijenata zbog dugotrajnog stajanja.
Tako se paradajz šljivar u oskudnom kvalitetu može naći i za 0,80 kf, dok se paradajz “volovsko srce” nalazi i do 3,50 KM. Obični paradajz je oko 3,50 KM, a može se naći i po cijenama od 2,5 KM. Za oko 10 tegli po 800 grama ajvara potrebno je izdvojiti oko 100 KM u proizvodima, ako tu dodamo rad na pripremi, cijena do 17 KM za teglu od 800 grama domaćeg ajvara opravdava cijenu.
Industrijski ajvar, za koji se uvijek kaže da nema “ukus domaćeg”, se može naći za cijenu od po 6 KM po tegli za 800 grama. Posebno su niske cijene domaćih prehrambenih kompanija, te su sastojci manje-više dosta slični u svima njima.
Krastavci, različitih proizvođača se mogu naći po cijenama od 2,5 KM za manje tegle, te do 6 KM za veće tegle. Kornišoni su skuplji, te su male tegle cijene od oko 4 KM, a velike tegle idu i do 7 KM.
Od ostalih proizvoda na policama supermarketa, tu su i feferoni, jalapenosi, paprike u kupusu, miješane salate i turšije, sve sa cijenom do 8 KM.
A pijace?
Pijace imaju poseban miris. Rapsodija mirisa svježeg voća i povrća prosto mami svakoga ko prođe “samo da nešto vidi”, i da kupi. Ali situacija sa zimnicom, barem u Sarajevu i u centru grada, je skromna.
Ponuda zimnice je tek na ponekom stolu, a cijene se kreću od 17 KM za 800 grama ajvara, te po 8 KM za 800 grama do kilogram bestilja.
Kako je rečeno za portal Radiosarajevo.ba, od gospođe sa štanda “većina koji prodaju zimnicu ovdje, ne bave se isključivo time, te postoje ljudi koji zimnicu spremaju kao jedini izvor prihoda”.
I našli smo ih.
Na društvenim mrežama. Osim što je broj takvih prodaja sve manji, a cijene se kreću kao i na pijaci, do 20 KM. No, ponuda je daleko bogatija.
Na društvenim mrežama se još nalaze i grupe gdje se pravljenje zimnice potencira, te članovi i članice grupa dijele savjete, te najbolje prakse kako spremiti zimnicu, većinom od domaćeg povrća i voća.
Ukoliko i dalje želite domaću zimnicu, čak i ako je kupovina iste u supermarketima jeftinija, možete je napraviti sami, lako i brzo, pa čak i samo jednu teglu.
Svjetski poznati kuhari često promovišu dvije ideje – domaću hranu i “zero-waste” – koncept gdje se ostaci hrane ne bacaju već čuvaju za temeljce ili za neku miješanu salatu, sve više govore o brzoj konzervaciji hrane.
A za nju je potrebno malo volje, truda i manja količina namirnica od tradicionalnog pravljenja zimnice na kile.
Konzervacija hrane za budućnost
Zato sljedeći put kada budemo uzeli krastavac iz tegle i zagrizli u sočno meso kiselog ukusa, sjetimo se da zimnica nije samo obična hrana.
Zimnica je ono na čemu su mnoge kulture i tradicije, uključujući i našu, preživjele zimu i uživale u plodovima koji nisu dostupni cijele godine, pa čak i sirevima i mesu koje se konzervira drugačije od klasičnog kiseljenja povrća ili kuhanja voća.
Zimnica je kao čuvanje ljetne prošlosti, svaki sloj staklenke podsjetnik na mirise i okuse ljeta, gdje nas začini i kiselost podsjećaju na zimu koju dolazi. Ona je ušteda prirode za budućnost.
