Ni kriv ni dužan, pa ako ćemo pravo, nije vala ni ružan, ko prstom u pekmez, upao Šerif u “prokletu jaliju” pa zaboravio rođenu mater koju još viđa povremeno i oca kojeg više ne viđa jer mu se izmakao u maglovito nebo.
Da je više čit’o a manje hod’o, znao bi Šerif staru narodnu, “ko s đavolom tikve sadi o glavu mu pucaju.” Osvoji ga mrva slave i pojavnosti ispod prigušenog svjetla gdje se tiskao među modernom svjetinom koja donese manire kakve je nekad sarajevska “Drina” nudila za dva crvena krilata konja.
Osladilo se, makar ga pipkali i štipkali, jer kako veli “to je sad normalno.” Nije osjećao kako ga obuzima mrak a duša čami ko da je na dnu bunara praznog ne bi li neko uže bacio. Ni onda kada ga odvedoše u Zagreb, bezbeli da mu tamo još tiskaju. Kako bi glamur dobio na intezitetu prvo ga uslikaše sa holivudskim glumcem koji je u davni vakat bio san svake žene. Ono da bude Laura iz “Registrature.”
Sav ushićen nije ni primijetio šta mu se sve natiskalo za jedan vikend boravka u Zagrebu pa krenu nazad u svoju čaršiju. Vozom, bez ijednog putnika osim njega, hodao je iz vagona u vagon a kompozicija duga, preduga. Kompozicija bola. Nije to ni bilo putovanje već mučno zbrajanje koje nije moglo stati na prste. Na svakom prozoru ugravirano u pravougaonu mesinganu pločicu pisalo je: “Zabranjeno je naginjati se kroz prozor; E pericoloso sporgersi!; Ne pas se pencher au dehors!; Niht hinauslehnen!” Prvu i zadnju rečenicu znao je jasno, jer je boravio u Njemačkoj gdje ga rat odvede ko dijete. Sve je značilo isto. Ali kasno. Sada prekasno, sjetio se pjesme u kojoj Vlado Dijak upozorava Selmu.
Na peronu u Sarajevu čekala ga “prokleta jalija” i umjesto kući Šerif odlazi pod ona ista svjetla gdje je i počeo svoja prva zapadno inspirisana tiskanja. U šeheru “tiskači” imaju veći motiv da te što bi se reklo “u tvom na tvom” pa ne biraju mjesto.
Samo im ne paše samospoznaja. To nikako! Trebaš biti niko, duhovno prazan, po mogućnosti ateista, ogoljen od svih drevnih vjerovanja koja i čine tvoj identitet granitno jakim. Možeš govoriti svakim jezikom kao na onoj mesinganoj pločici u vagonu samo ni jedan ne smiješ zvati bosanskim. Možeš se i drugačije zvati. Taman da ti umjesto imena arapskog porijekla koje znači ugledan, častan, plemenit, stave ime što znači sigurnost, mir, harmonija, bogata, nije ti spasa. Svako naginjanje plaća se visokom cijenom. Nije to Šerif shvatio jer je svoje ime zadnji put čitao u kaubojskom filmu i zamišljao se da je glavni. Ni tu noć dok su mu u ruke gurali jeftini certifikat priležnosti, koji u modernosti zovu “zahvalnica”.
Prihvatio je biti ateista, valjda malo povukao na oca komunistu, iako je i otac prije nego je dušu ispustio rekao: “Zov te mi hodžu!”
Nije povukao na majku koja je ustajala prije sunca i tamo u ravnici gdje sunce niče iz zemlje. Kud god je hodala spominjala je Boga. I po šeheru dok nosi pune cekere sa pijace ona se samo na Boga oslanja. I Kada glavu na jastuk spušta moli se Bogu. Više zbog Šerifa da guzicu ne izgubi. Ja, baš tako. Jer da ima glavu ona bi i guzicu čuvala. Ovako jok! Sto puta je mati ponovila na vratima.
I prijatelji mu govorili: “Šerife bolan, uzeli su ti dušu pa će i tijelo i šta će ti ostati?” Nije čuo. Odupirao se pričom kako on ne pravi razlike među ljudima. Nikog ne mrzi, ateista je i nije nacionalista, u svakom gleda čovjeka… Nametnute fraze, koje su tu da poput crvi izgrizu njega a ne one pridošle hijene željne mesa njegovog. Malo mu bi što se po šeheru češkao pa se zaputi u Češku. Nije znao jezik ali nije mu ni trebao. Prokletoj jaliji isti je jezik sporazumijevanja, k’o esperanto. Nakon dugog izbivanja vratio se Šerif u svoj šeher izlizan ko prijeratne levisice iz Trsta. Sve je postalo dim zna se čiji. Šuti Šerif!
Jezik mu više i ne služi makar ga bosanskim zvao. Jer da bi govorio treba prije toga znati a da bi znao treba puno čitati, učiti. Nije večernja škola ili kako su tom okupljanju dali već ime, univerzitet.
Zastane đahkad ispod kule kraj Begove džamije, pa kad sat zazvoni još se upita kome? A Njemu zvoni.
Njemu i svim Šerifima. I onom Šerifu što je u zadnjem ratu hrabro ranjen u guzicu. I njemu, jer bi vjeru dao za večeru. Baška onima što im se ime završava na a, biva u ženskinje se pišu. Isto je!
Ako prihvatiš biti klimoglav, neuk i zapušten slijedi ti sudbina plemena Kalbelia iz Radžastana, na sjeverozapadu Indije, gdje muškarci hvataju zmije i trguju otrovima, a žene mole za milostinju jer im se život sveo na ples sa kamilama u prašini bijede i gladi. Pravilo koje je imperijalistički zapad donio prije više stoljeća. Zvuči grubo ali se upravo na Bošnjake u Bosni i Hercegovini gleda ovako. Najbolji su kada ih se raseli diljem svijeta, poželjno polupismene, još opijene turbofolkom da u tom zanosu kušaju sve gadosti koje im se na trpezu stave. Tako sretni u svome skupom četverotočkašu ljetuju u Bosni gdje remontuju zube, frizure, ostave smeće na izletištima da se zna šta se jelo i pilo, i opet na bauštel ili u praonicu guza da se finasijski poprave. Ne valja Bosna između godišnjih odmora. Ma kakvi!
A ovdje, još od Kulina bana i dolaska izaslanika, donose modernosti da u skute navaljuju pa bio ti muško ili žensko, ili neopredjeljen. Samo što ćeš u toj opciji ostati bez više dijelova sebe. Često i bez cijelog sebe.
Zvoni čak i onima što u ovom času ispod prigušenog svjetla gube svoj identitet. Gube sebe. Šerif je samo metafora neukog Bošnjaka, poželjnog među ovim brdima bosanskim, koji ili koja u svojoj neukosti začas se nagne. A poslije naginjanja nema kajanja rekao bi Dino. Ili tako nekako već!
Said Šteta, književnik i novinar
