Pitaš me kako sam? Izvana sam odlično! A, unutra kako sam? To više nitko ne pita!
Piše: ŽANA ALPEZA – novikonjic.ba
Ajme kako izgledaš dobro! Pa draga moja ti sva blistaš! Izgledaš kao da nikako ne stariš, ni jedne bore na licu, koža k'o u bebe, uvijek dotjerana, a tek parfem, na kilometre uzdišeš odlično.
E, to “odlično” je upravo sve suprotno, ali samo iznutra. Kako misliš? Upravo si me opisala i prokomentirala kako sam s vanjštine kad me vidiš ti i drugi. Imam i drugu stranu, onu moju unutrašnjost….govorim joj! Ma mila tko te više za to pita – odgovara mi.
Razgovaraju dvije kolegice koje se nisu srele dugo vremena. Da barem ja tako izgledam “nastavila ona niz”…Sjedeći tako u caffeu gledam je i prolazi mi glavom kao zmajeva vatra riječi “ženo, šta ti pobogu brbljaš”, no moja pristojnost i granica ne dozvoljava mi da joj kažem baš kako sam!
Ali, u ovo vrelo ljetno poslijepodne u ovoj hladovini, i od pomisli da će me ovdje barem još dva sata smarati, uživam u pijuckanju limunade, sa taman meni napravljenim espresom. Nastavlja ona sa ulizivanjem i onim neprestanim brbljanjem kako se danas život svodi na “vanjštinu”…znaš ponavlja mi sve ti je u tome.
Ne mogu više ovo slušati unutrašnji glas mi govori da je alarm se pokrenuo i da napustim nju i ovo brbljanje. Ali, puštam je “klik” u mozgu kaže neka još malo priča, ionako svako desetu riječ uhvatim, sa smješkom potvrdim ( baš sam bezobrazna) i koji put klimnem glavom. Limunada nestaje u trenu, potreba za vodom je nepresušna mojem tijelu.
Kako sam oduvijek imala vrlinu da slušam preko puta sugovornika, sada nju, tako polako razmišljam početne riječi što mi je rekla. Lijepo izgledaš, ne stariš, i tako dalje.. tako površno i trivijalno.
Tko zna kako sam?
Tko može slušati moje raspadanje?
Hoće li mi netko dodati ljestve kada se budem spuštala u dubine svojih trauma, da ih čvrsto drži, zabetonira, ispruži ruku kada budem izlaziti?
Rijetko tko hoće, ljudi ne vole slušati o tuđim sudbinama, jadanjima, nesreći. Vole lažnu “istinu”, ono što vide s vanjske strane tako i zaključuju!
Osvrnem se tu i tamo, kao da je slušam, te s vremena na vrijeme nabacim osmjeh i klimnem glavom.
Rijetki su koji će te zagrliti kada vide da će ti poteći suza iz oka. U današnje vrijeme samo slabići plaču. Trebaš to ispred sebe sve gaziti, ne obazirati se, sluša se bahatost, bezobrazluk, sve do cilja. Tu moraš biti uspješan da se vidi s vana da ti ide dobro.
Više i ne brojim koji je espreso i limunada, ali su mi spas.
Rijetko su oni da prepoznaju na tebi da “nisi dobro”, i ok je što “nisi dobro”, jer si ljudsko biće i nije svaki dan dobar ni lijep. Životni izazovi nisu uvijek pozitivni, normalno je da moraš proći proces da se trauma izliječi. Normalno je da plačeš, da uđeš u dubinu duše gdje je sada rascjep i “popravi to”, jer što više to nosiš jednom kada izađe na površinu, tko tu rupu može popraviti.
Vidim u daljinama sunce zalazi, i vratim se iz svoje olupine da bivšoj kolegici kažem kako je kasno, moram ići jer me čekaju obveze.
Ni jednu rečenicu nisam zapamtila što je ona “mislila da je slušam”, jer kako će ona i ovi “rijetki” shvatiti što se nalazi u dubini moje duše.
