Planina Zec!
Šest decenija kako mi njena gordost izmiče koraku i evo prilazim joj. Kao djevojci tek stasao momčić u njenom podnožju kada sam dolazio na igranke i ples, strahujući da me ne odbije. Opet, ako prihvati strah me da joj na nogu ne stanem jer plesnu školu nisam učio. Bila je samo želja!
Za vodiča do izvora Neretvice imam najboljeg. Čovjeka koji poznaje svaku stopu planine a voli svaku njenu travku, izvore baška. Tu se rodio pa ga velike škole odvedoše na koju godinu ali mu dušu kao ni moju nisu mogli odvesti nigdje. Ostale su na izvoru, da vodu piju, da se nasmiju.
Doktor Vehid, vrstan hirurg u Općoj bolnici Konjic, uvodi me u tajne planine odmah na izvoru kojeg zovu “Muška voda”. Napijemo se vode, slikamo i nastavljamo. U kanjonu Neretvice pomalo jezivo. Vododerine i naplavine od kiša na više mjesta prepriječile nam put. Ali nastavljamo! Tek poneki trag točkova na cesti. Šumokradice! Uvlačimo se dublje u kanjon a potom penjemo do “puta spasa.” Baš tu je presječen u ratu i tako se spasila Srednja Bosna da zlo sa juga ne stigne gore.
Priča mi gdje je kao mlad student medicine stajao u rovu i bio od pomoći Armiji Republike BiH.
Upijam svaku njegovu rečenicu jer ne govori puno. Znam da u njemu još mnoge bitke nisu stale. Nosi ih kao i ja. Zajedno smo stali u odbranu ove plemenite rijeke kada su joj zaprijetili mini hidrocentralama, ali se i povukli na pametniji položaj kada je ta borba poprimila oblike pohlepe.
Penjemo se stazom uz veliki uspon da se moraš držati za drvene baskije sa strane. Dolazimo na izvor Neretvice. Nevjerovatno na kojoj visini izvire a toliko vode koja se pjenuša i šumom opija dok pada nisko u korito, pa u kanjon, na putu do starije sestre Neretve. Pijem i malo mi dvije ruke!
Kroz vodederine izlazimo na prvi proplanak. Korita! Zapanjen pred brojnim izvorima vode. Penjemo se dalje gdje pogled odbacuje sve dizgine pa se ko pastuv razigrao nepreglednim pašnjacima. Obaduša! Veli mi doktor da se tako zove proplanak na kojem vrvi od obadova i muha. Zaustavljamo se na kratko dok nas grli planinski vjetropir. Onda produžimo desno do proplanka Buško Polje. Dobri insan baš tu postavio klupu za sjedenje. Topografska orjentacija koju u vojnim naukama nikada nisam potpuno savladao jer mi je uvijek falio ono nešto, sada poprima potpune konture. Sve što se činilo daleko u izmaglici sada je tu, stalo u moje oči. Dolje kao suza razliveno Jablaničko jezero!
-Nije to više jezero! Reče mi doktor koji se svakodnevno susreće sa bolestima koje kupači pokupe u vodi.
– Vidiš ono tamo. Lisin! Tu je poginuo Džema i njegova Razija. Ono su Bare i obnovljena katolička crkva.
Okrećemo se desno i pokazuje mi Blazine. Dolje niže su Šćipe a tamo iza Prozor. Odavde možeš u Gornji Vakuf, nije daleko. Nastavljamo dalje i stižemo na malo jezero. Planinsko oko! Desno kućica. Reče mi doktor vikendica a kako nije vikend naše posjete, po meni može biti samo kućica u planini. Odlažemo hranu pa nastavljamo pješice do najvišeg vrha, Vitreuša, 1919 metara! Neupućeni će kazati pa šta je to? Ali baš sa ovog vrha vidi se više nego li sa “krova svijeta”. Ko ne vjeruje neka proba. Vidi se duboko u Srednju Bosnu čak i Vlašić, vidi se Sarajevo. Tačnije Alipašino polje.
-Noću se vide svjetla. Ja sam još kao čoban dok sam čuvao stoku gledao i sanjao svoj odlazak u grad. Jednom tako izgubili stoku i cijelu noć smo tražili sa fenjerima. Našli tek sutradan, priča mi doktor.
Vidi, dolje ispod nas. Luke! Tu izvire Vrbas! Mali je izvor ali je tu. Ovo je granica Crnomorskog i Jadranskog sliva. Tamo preko Luka je Prokoško jezero i Fojnica. Ovo lijevo ispod nas je rezervat medvjeda. A malo više lijevo u dolini koliba i tor. Ovčar iz Nemile kod Zenice, godinama je tu.
Sjedamo na klupu koju je isti dobri insan i tu ostavio za odmor. Doktor mi nastavlja redati toponime svakog vrha, svake stope. A ja poput Sulejmana slušam govor ptice što iskoči iz trave pa zastala gore u plavetnilu neba i pjeva. Da mi je razumjeti njen govor. Ili je dovoljno znati slušati. Miris planinske trave puni mi krvotok dok vjetrić pirka i pod košulju se zavlači da me drhat uzima a vrelina jača.
– Tamo, gdje smo izašli na proplanak, još su ruševine Austrougarske kasarne. Ondje su vadili bakar i sad postoje okna. Ono brdo tamo je barit. Ono tamo bio je rudnik “Elektrolize Jajce” sad je napušten. Ono je Gradac. I tamo je bio rudnik. Otići ćemo da vidiš.
Trznu me doktor iz mojih rudarenja po duši gdje se često poput kopača Alije udarnički zarovim. Jer samo tamo u mom prebiranju duše ja još osjećam da sam živ. Dunjaluk mi sve manje udaha ostavlja a da u njima nije žuč i otrov. Ovdje duši nalazim lijepog pamuka da ju ušuškam ne bi li napisao šta i ostavio planini Zec i rijeci Neretvici iz čijih njedara ona izvire kao iz grudi majčinih. Da izvor naših duša bude bar nekome vodilja ne bi li došao ljudskosti se napio. Nakon ručka i kahve u kućici u planini kako sam prozvao ovu malu ali čarobnu oazu mira, odlazimo na još jedan vrh gdje poput djeteta skupljam minerale kamena, zatim beremo “islandski lišaj” i krećemo nazad. U svoju kućicu doktor često dolazi, kako reče da se vrati na “tvorničke postavke” a to je biti čovjek. Jer svijet sve više, poput epidemije od prije koju godinu, inficira se globalnom bolešću zaboravnosti pa mu iščezava spoznaja da smo se rodili kao ljudi i da samo tako valja nam umrijeti.
Na putu do njegovog rodnog sela Jasenik, pokazuje mi livade svojih predaka dok pored puta tinjaju spalionice šuma. Ćumurane! Silazimo u selo, tačnije jedan zaselak i na putu plavokosa djevojčica. Obradovah se u pomisli da se u ovom nekad najvećem selu u dolini Neretvice život odupire migracijama.
Ali samo na kratko. Dolje niže, osnovna škola od koje se još samo nazire krov i dio zida. Zelena loza se isplela i kao da proždire posljednji dječiji smijeh. Sportsko igralište sa golovima, lijepo ograđeno zjapi prazno. Pored puta se savila stara stabla trešnje koje su ove godine posebno rodile.
Hemigvejski se pitam, kome trešnje zriju? Iako jako volim voće ne vuče me želja da pružim ruku.
Zagledam prazne kuće, pitome njive nakošene, krošnje voća što se od roda savile, u korov zarastaju. Potpuno uvjeren da se trebamo vraćati. Stalno vraćati na izvor duša. Pričamo u povratku o ljudskim slabostima koje prekrivaju ljudske duše poput zelene loze što je prekrila školu. A šta smo to mi bez duše?
Samo gastarbajteri u tuđim ćenifama! Naoko sretni. Unutra nesretni i poput odbačene limenke koja zveči samo kada se pomjeri. A dolina Neretvice čezne, tugu prikriva. Rukujemo se na rastanku uz čvrsto obećanje da ćemo doći uskoro na izvor Neretvice, i na planinu Zec gdje nas priroda čeka raširenih ruku kao što je nekad majka znala.
Said Šteta, književnik i novinar
