DruštvoKulturaMagazinVijesti

“Zapis o dobru u ljudima” (Recenzija na zbirku priča “Jorgan”, autora Saida Štete)

Za sve što naumiš postoji vrijeme koje je za to određeno. Koliko god se iznad glave palila lampica da je nešto hitno, da ne može čekati na izvršenje, da ne trpi odgađanje, ono, ipak, sačeka vlastiti momenat, između nebrojeno mnogo momenata, zvanih prolaznost. Tako je i sa čitanjem rukopisa “Jorgan”, koji je čekao danima uredno pospremljen u računaru sve do jutra kada se smjestio i poručio: – Hajde, sad je vrijeme! Pročitaj me! U ovo kišno martovsko jedanaesto jutro, kojim je počeo najsvetiji od svih mjeseci, ušetah u zbirku priča, iskrenih, ljudskih. Onih priča iz kojih odjekuje “ljudovanje”, priča u kojima se, nenametljivo i potpuno sljubljeno s onim kojem su namijenjene, pretaču doživljaji, sjećanja, bajramske i ramazanske crtice iz pregrada duše, svojstvene biću koje kroz život korača, nastojeći se držati uputa koje ga s prvim udisajem dočekaše – pamti i čuvaj svoje, poštuj i brani ono što nije tvoje. U tom čuvanju onog svog jeste i jezik i običaj, i pokret i sabur u onom što život nezaustavljivo donese. Ne započeh čitanje po redu, onako kako je pisac zamislio. Preleti prst preko tastature i zastade, ne ni na početku, ne ni na kraju, nego se zaustavi na priči o slijepom hafizu, imenom Bajram. Kao da je trebalo da se i ovim izbije sumnja o postojanju slučajnosti. Priča koja je otvorila put svim drugim, poredanim prije i poslije, s uvjerenjem da je pred vama knjiga o ljudskosti i o dobroti; knjiga koja vas neće unesrećiti, koja vam neće stvoriti mučninu, knjiga čije će vas priče sigurno rastužiti, ali i nadahnuti. Vjerodostojnom pričom o slijepom hafizu Bajramu, koji je nastradao nepažnjom one koja mu je darivala i život i očinji vid bez kojeg je ostao, a potom odvela na put koji je bio osvijetljen njegovom plemenitošću i znanjem, njegovom pojavnošću koja je ostavila trag i koja ga je smjestila u vječno sjećanje, pisac je htio reći da sve što čovjeka sustigne na ovom njegovom kratkom putovanju ima svoju svrhu i svoje uporište u već predodređenom i da ga tako treba i prihvatiti.

Iz priče u priču prepliću se događaji, od teške samoće i napuštenosti, od iščekivanja onih za koje ste neko drag, ali i ostavljen kao čuvar uspomena, neko kome se javljate, tek kada se popune sve obaveze nametnute trčanjem za zaradom i životom, pritom zaboravljajući da su baš oni ti koji su vam darivali život koji živite i za koji se toliko borite. Pisac nenametljivo veže jednu priču za drugom. Svako malo pokaže se da su to otkinuti dijelovi njegovog vlastitog odrastanja. Potpuno ste uvjereni da nijedna priča nije puka izmišljotina i da svaka ima svoje ime i prezime, da je svaka autentična a, ipak, tako slična pričama mnogih koji su dio jednog istog vremena i odrastanja. Čitajući ih, mnogi će pomisliti da je priča ispričana na njegovu sliku i priliku, i biće radostan ili sjetan, možda i isfrustriran, negodujući što neko čeprka po zatrpanim sjećanjima, koja se nisu trebala iznijeti na sunčevu svjetlost. No, to pisca ne zadržava i ne sputava. On i dalje nastavlja izvlačiti ono najtananije i najskrovitije, iz dubina duše. Jednostavnim jezikom, dijalozima u koje bi se čitalac i sam uključio, izvlači osmijeh na lice, natjera čitaoca da zamisli buljuk djece kako jure u bajramsko jutro niz mahalu ili niz seoski utabani put, pritom poskakujući i veseleći se. Puno puta se u pričama starih majstora pojavljuju sjećanja na bajramska jutra i svako je od njih, na prvi pogled slično, no i različito jer je ispričano iz svog osobnog kuta i posluženo kao na siniju. Najteže je svoje emocije, sakrivene u sjećanju, ogoliti i podastrijeti očima drugih. Nije svaki pogled isti a gledaču se čini da je baš njegov onaj vjerodostojni, isto kao što je “Svaka gurabija u svojoj avliji najbolja”, kako reče pisac, u priči “Gurabija”, koja će vas nasmijati i uveseliti. Naslovnom pričom “Jorgan” pisac se dotaknuo suštine, ne poričući ono što je neminovno – da život nije mirna voda, nego je potok, nekad nabujao, bistar i hladan, nekad neprimjetan kada ga sunčeva vrelina isuši, onakav kakav mora biti život čovjeka koji ga živi. U jednoj priči iskazana je ljubav i vjera, iskazano je poštovanje, sve ono što je tako rijetko u trenutku koji živimo. Upravo iz prethodnog nameće se slika pisca kao nekakvog “dobrog” koji samozatajno, potpuno nevidljivo, čini se, skriven od svakog, osluškuje, gleda, pamti i zapisuje samo ono dobro u ljudima, samo ono čime se može današnjem narušenom krhkom ljudskom biću, u svakodnevici zla koje ga okružuje, ponovno nametnuti ona očekivana i željena dobrota u ljudima, koju će početi prepoznavati na isti način, kako u sebi tako i u onima, na koje je upućen. Ne zaboravlja, naprotiv, eksponira, svako dobro biće koje je nešto dobro učinilo, podsjeća na susrete koji su, decenijama poslije, vratili sjećanja na one sudbinske, životne trenutke. Tako se u priči “Minka” sjeća Minke, tek za život spremnog djevojčeta, koje je, otvarajući rukama kapije babine kuće, otvorila i srce za nevoljnike, ponosne i hrabre, vraćajući im poljuljano dostojanstvo. Iskreno i otvoreno, kakav je i sam, ispisao je pisac sve ono što mu je stajalo kao mač

nad ramenom i na svaki nesmotreni pokret mu se, uz bol, zabijalo u tijelo. Pretočio je to pisac u riječi, ogolio se, otvorio, da bi se odupro bolu i da oštricu koja mu nije davala mira smjesti daleko od sebe, konačno oslobođen. U tome će i ove svoje priče završiti samo onako kako je moglo ili kako je moralo biti. Pjesnik u piscu progovorit će o svojoj Gorici, rani otvorenoj koja ne zarasta. Oslobodit će se krik o mjestu njegovog rođenja i odrastanja, o mjestu svega onoga o čemu se u pričama dotiče, što se kao lajtmotiv od prve do zadnje riječi provlačilo, kroz smijeh i suze, kroz ljude koje je spomenuo, sve bojeć’ se da nekog ne zaboravi. Iz tog razloga, za kraj ostavih priču “Ćilim”, ciljano, da stavi pečat. Priča koja ne daje odgovor na banalno pitanje koje će se nametnuti prilikom čitanja – gdje je i kako nestao novac namijenjen za nešto neophodno – već će, umjesto pitanja, ponuditi putokaz o dobroti koja ne traži razloge i ne postavlja pitanja za ono što je dužnost i moralna obaveza. S iskrenim poštovanjem, zbirka priča “Jorgan” zaslužuje da se nađe na policama, a s polica i u rukama svakog čitaoca, koji se veseli onom ljudskom u ljudima.

U Konjicu, marta 2024. godine, Biljana Handžo, profesorica filozofije

Slični članci

Back to top button