Obilježavanje Prvog maja u našoj zemlji odavno je izgubilo smisao. U zemlji u kojoj rijetko ko može preživjeti od plaće do plaće bez tzv. minusa i kredita, odnosno dodatnog zaduženja, Međunarodni praznik rada za većinu će biti tek neradni dan.
Iako se broj nezaposlenih, kako pokazuje statistika, u protekloj godini smanjio za 14,1 posto u odnosu na 2022., uglavnom je to rezultat demografskog osipanja.
Teško da se radna snaga u BiH ima čemu radovati i nadati. Oni koji su danas pred penzijom sigurno se sjećaju prvomajskih uranaka, kola u ranu zoru, pjesme, narodnog veselja.
Isti ti radnici, koji imaju više od 30 godina radnog staža, teško da se penziji vesele. Jer znaju da s nešto više od 500 maraka i obećanjima o povećanju penzije u zraku teško da će moći kupiti lijekove, hranu, voće, platiti režije.
I kako onda obilježiti Prvi maj? Simbolično, možda, ručkom graha koji je nekad bio simbol pošteno zarađenog radničkog ručka, a koji je danas izblijedio, jer grah je naša svakodnevica.
Kako ne bio kada je iznos potrošačke korpe za četveročlanu porodicu skoro 3.000 KM, a prosječne plaće 1.338 KM. To su, dakle, plaće kojima radnik teško može prehraniti svoju porodicu, pa je izlet za Prvi maj za njih svojevrsna nemoguća misija.
I dok se u brojnim zemljama ispituju modeli skraćene radne sedmice uz jednaku plaću, kod nas je i osmosatno radno vrijeme nerijetko pod upitnikom, a trend rada nacrno ne jenjava.
Nažalost, borba za prava radnika je potrebna kao nikada do sada. Međutim, osjećaja za javno iskazivanje nezadovoljstva sve je manje. U najavi je pokoji radnički protest, s kojeg će nam sindikalci poručiti da se borba za radnike i prava nastavlja.
