Tvoje spaljene kuće
opet imaju crveni crijep
planinska voda sa česme
pred svakom hladna teče
I sunce u svanuće
zalazak nigdje tako lijep
kao stih čudne pjesme
spusti se na usne svako veče
Šehidske nišane sive
čuvam od onih koji sjećanje ruše
plač djece, pucnjava, krv i dim
baš kao kupe oraha na cesti
djeci koje odavno tamo nije
Kriv sam
u meni slike isto žive
na sve ubijene goričke duše
i neću da zaboravim
jednom će i oni morati ih sresti
kad im se smrt nasmije
Gorico kriv sam što te istinom bojim
o tebi sve u mastilo točim
stopala puna trnja i prijetnji punih stomaka
prošlo je više od tri desetljeća
kad su ti vatrom ispisivali nestajanje
Sam sa Gospodarom svojim
stazama djetinjstva kročim
i ne bojim se babaroga ni mraka
Gorico moja,
meni si tuga i sreća
u tebi iznova život behara i kada prizivaju umiranje
Said Šteta, književnik i novinar