Rijetki su oni koji su čuli za krajiškog imama Šerif ef. Bajrića, rođenog 1851. (negdje piše i 1855.) godine u Stijeni kod Cazina. Prvu vjersku naobrazbu stekao je pred svojim ocem Mumin efendijom, imamom i prvim muderisom u Krajini.
Nakon što je stekao osnovnu naobrazbu pred svojim ocem, završio je medresu u Cazinu, a zatim, učinio nešto do tada neviđeno kada je bošnjački narod u pitanju – sa još četvericom svojih drugova krenuo je na neizvijesno putovanje, naime, pješke u Istanbul kako bi tamo nastavio školovanje.
U Istanbulu je pohađao Krk-česmu medresu i Darul-muallimin, gdje je kasnije postao i nastavnik. Nakon školovanja i nekoliko radnih godina u Istanbulu vratio se u Bosnu, gdje je odbio poziv Mehmedbega Kapetanovića Ljubušaka da primi nastavničku dužnost u Sarajevu, zbog riječi oca da će „veći doprinos islamu dati gledajući krajiške stijene, nego li sarajevske dućane“.
I doista, tako je i bilo. Mekteb ibtidaiju u Bužimu je pretvorio u medresu i u prvoj generaciji izveo je 23 svršenika. U narodu je ostao upamćen kao vrstan vaiz, a narod pripovijeda da u džematima u kojima je bio vaiz i imam u tom periodu nije bila otvorena niti jedna birtija.
Osim nevjerovatne činjenice da je zarad stjecanja nauka, iz Cazina u Istanbul otišao pješke, ostao je upamćen i po dva nesvakidašnja primjera dobročinstvima.
U Prvom svjetskom ratu primio je dvoje nejake djece (siročadi), Ibrahima koji je imao deset godina i Smaila koji je imao tri godine. Cijelo vrijeme u toku trajanja rata proveo je brinući se o ova dva siročeta, a zatim ih je nakon što je rat završio, vratio ocu, odbivši da uzme naknadu koju mu je ponudio kao dar za ovaj veliki gest.
U Drugom svjetskom ratu, zadesilo ga je slično iskušenje, ovoga puta primio je dvoje siročadi: Dragu i Miću Čulibrka, a tokom cijelog boravka, slao ih je u osnovnu školu i brinuo o njima ne praveći razliku što nisu muslimanska djeca.
Djed Šerif je često doživljavao ozbiljne prijetnje od ustaša zbog štićenja civila srpske nacionalnosti. Jedne su mu prilike kazali da će ga uhvatiti za bradu i baciti s munare.
Dvoje srpske djece koje je djed spasio od smrti s nama su živjeli i nakon Šerifove smrti, sve do 1952. godine, kada su odvedeni u sirotište. Dok su živjeli u našoj kući, sve smo dijelili s njima”, sjeća se Šerif ef. unuk Halid.
Efendija je preminuo 1947. godine.
