Piše: Žana Alpeza / novikonjic.ba
Stoljećima je rak bolest koja u ljudi izaziva strah, prvenstveno zbog loših rezultata liječenja, često uz smrtni ishod, ili pak zbog preostalog života ispunjenog boli, strahom i patnjama. Zbog toga su mnogi liječnici, i novinari, a i ljudi općenito, u komunikaciji godinama izbjegavali upotrebljavati riječ «rak», a prava dijagnoza bila je skrivana od bolesnika. Kada isto tako pričamo o psihičkim dijagnozama još je gora stigma prvo počevši od obitelji, okoline pa šire.
Zašto se ljudi tako ponašaju? Stoljećima unatrag kroz razne pisane ostavštine možemo vidjeti da su osobe koje su recimo imali halucijacije, paranoje i slično zatvarali u podrume, istjerivali „đavole“ iz njih, sklanjali ih i izolirali od obitelji, društva, jer se smatralo to nečim vanzemaljskim silama, vještičarenjem i slično. Isto tako, i ne baš toliko davno u prošlost, naravno da su ljudi oboljevali od dijagnoze karcinoma „raka“, ako je bila dijagnoza melanom kože, su ih sklanjali u posebne prostorije, u izolacije jer su smatrali da je zaraza neka koja će se proširiti na ostale članove obitelji i slično.
Mogu samo misliti što su ovi ljudi propatili kroz ova stoljeća unazad, a sve čovjekovoj odluci, primitivnom vjerovanju, neznanju i tako dalje. Dolaskom 20-og stoljeća rapidnom snagom su se promjenile mnoge stvari! 80-tih godina dolazi do napretka tehnologije ,što omogućava medicini poboljšanja u dijagnostici i liječenju.
U 21 stoljeću smo, otkrili smo nove planete, čovjek je sišao na Mars, tehnologija nevjerovatno svakim danom se razvija da ju je nemoguće skoro je i pratiti. Taj neki troskok od 80-ih,90-ih, pa nadalje je donio toliko noviteta u svim sferama čovjeka ,da se polako i počinje gubiti. No, čovjek nije poradio na sebi, na svom načinu ponašanja, na prihvaćanju drugog/drugačijeg, na emapatiji i slično.
O ovom temama je jako teško uopće išta napisati. No, kao laik i netko tko ima svoje viđenje,nadam se da ću ovim člankom unijeti pozitivno vjerovanje,i uvjerenje da smo samo „mi“ bitni! Ostalo je sve NEVAŽNO!
Ima dijagnozu „rak“
Da,i što sada nije stigla apokalipsa pa će svijet nestati u par minuta! Upravo ovako većina nas (pogotovo u ruralnim mjestima) prihvaća ovu dijagnozu na sličan način. Samo ću jedan minut pokušati ući u mozak oboljelog/oboljele kojemu je upravo doktor rekao „sjednite ,gledajte moram Vam reći da imate karcinom“! Tu uz Vas vaši najbliži, drže Vas za ruku, govoreći i grleći ne brini se to ćemo prebroditi. Sama ta osoba kojoj je izrečena dijagnoza nažalost ove brzorastuće bolesti raznih vrsta karcinoma, kao da je ne gdje u polumagli čula nešto što joj jedva odzvanja u ušima. Hvala Bogu, doktori i medicina to kažu na način da postoje razne vrste terapija i slično, te da morate biti jaki i vjerovati u sebe! Čuj ti njega,on/ona iz fotelje mi to govori, ja i dalje izvan sebe od prestravljenosti, od pod pitanja što mi glavom prolaze, zašto ja? Stigao je taj čas? Što sam to skrivila/o Bogu pa je meni dao tu bolest? Što ću sa obitelji? Tisuće i tisuće pitanja, ali bez odgovora.
Prvo sučeljavanje s vlastitim obolijevanjem od raka izaziva u svakom čovjeku psihičku reakciju različitog oblika i jačine. Kod mnogih bolesnika se javlja trijas simptoma nazvan Strah, Sram i Skrivanje dijagnoze kako prije, tako i kod prvog pregleda. Strah od fatalne i užasne bolesti uočen je u većini bolesnika koji su primijetili neke promjene u svom zdravstvenom stanju. Istovremeno je bio nadzočan i strah od spoznaje da baš oni imaju «tu» bolest. I konačno, prisutna je i namjera da sakriju bolest od obitelji, okoline i samih sebe, nastojeći tako pobjeći od dijagnoze i od liječenja bolesti.
Često se kada „čujemo“ da je netko nama pozant preminuo od posljedica ove bolesti je upravo „to sakrivanje“,ali sakrivanje od najbližih, pa nadalje. Negativan odnos prema tom oboljenju – raku danas je uvelike promijenjen zahvaljujući značajnim dijagnostičko-terapijskim usavršavanjima, a osobito mnogo boljim i uspješnim rezultatima liječenja. Nažalost, još uvijek ponekad, često i u visoko školovanim i intelektualnim sredinama, postoje osobe s izrazito negativnim odnosom prema raku. Takva reakcija tipa «ne želim ništa znati o raku» ili «to se meni nikako ne može dogoditi» vrlo često dovodi do negiranja očitih znakova bolesti, odgađanja liječenja i, u konačnici, do prekasnog dolaska liječniku, onda kada se pomoći može još vrlo malo ili gotovo ništa.
