Plodovi gnjeva, Glavatičevo, 22. juli 1992.
Sasvim nenadano, kako to već zao gospodar Rat umije udesiti, evo me u Glavatičevu. Ovdje zatičem zamjenika komandanta Islu Nuhića, koji je nekad sa mnom „ratovao“ za đačke ocjene. Islo mi sad izda „zapovijest“ da nastavim vođenje ratnog dnevnika. Dvoumim se da li biti suhi registrator događaja ili ispisivač impresija. Odlučujem da to pomirim: poštovati govor činjenica, ali neka malo i duša progovori. Prisjetih se i znane Bašeskijine pripomene: Ono što se zapiše, ostane, a ono što se pamti – iščezne.
Više kao svjedok a manje kao učesnik, bilježim sve ovo iz poštovanja prema ovim hrabrim momcima, ovim hrabrenima, koji podsjećaju na gerilce Če Gevarinog tipa: rokerski dizajnirane, vedre, žestoke momke, poštovaoce ove naše velike zemljice Bosne, već poharane, al’ prkosne. I dok se na buljuke mlađahnih-vojno sposobnih upodrumilo, razbježalo, „prekvalifikovalo“ u radnoobavezaše, štablije, ovaj zapisivač, iako zašavši u petu deceniju života, uz to i pečalbar iz Podrinja-bezavičajnik, nije isimulirao nedolazak u Župu. Poštovao je odvažnost ovih mladih branilaca, ovih stamenih mještana, obavezu spram države, ljiljana, a i zarad ovo malo duše. (Uostalom, ovaj se hroničar u Župi i drugdje sretao sa svojim đacima-borcima, kojima je doskora govorio da se domovina brani i ljepotom, a sad su, evo, naoružani gnjevom i srcem, krenuli u osvajanje slobode. A da je iznevjerio njih, izdao bi i sebe, hodio oborene glave, crnog obraza).
Kad 18. jula polazismo, a subota bi, iza nas ostade uzbunjen grad, bez dječije cike, bez žubora života, sa ponekom ženom u sivom ljudskom pejzažu. Prohodismo, nas tridesetak, pored Vrdolja (pomislih tad: gdje li je sad drugar moj-slikar Ibro Novalić, kosac li je negdje u planini, ratnik li je?),pa niz Dubočane, preko Rakitnice, uz Dubac, satima. Onda: Prebilje ili Pribilje? – ne saznadoh. Grušča, zatim. A tamo preko Neretve, u brdima, šumski ljudi, šešeljoidi i mi im na – nišanu. U samo predvečerje pristigosmo u Glavatičevo, u slobodnu zonu, gdje su ovi mladi branioci, ovi „Akrepi“ (kako se nazivaju), ovi Župljani izbili jedan ugao iz agresorskog plana zvanog „Ram“.
U štabu zatičemo: Mitka, pa Islu,Nevesinjca, Kolumba, dvije-tri mosovke djevojke. Pristižu i kuriri, a trećepozivci odlažu kose negdje na Visočici; tu su i sanitetlije (zlu ne trebalo!), tu je negdje i kuhar Nurko. A Glavatičevo? Pred rat – zamalo pa gradić, sa ambulantom, tržnim centrom, motelom, modernom školom, vikendicama prosutim uz Neretvu. A sad? Posvud:ratnici, domaćini koji ostadoše uz svoje borce, kuće ubijene, izranjavane gelerima odaslanim s Tjemena, sa Kisera, Dabića poljane, iz tog četnikistana. Kao doskorašnjeg prosvjetara ganuo je usud izgranatirane škole, poharane, ne razaznaju se kabineti gdje se nekad učiteljevalo; nebo iznad, mrtva škola i uz nju izranjavani voćnjak…
Ratna bolnica u Račici, 25. juli 1992.
Pred ponoć zamjenik komandanta Islo reče: Idemo u obilazak Ratne bolnice. Tamo, na ulazu – zastava sa ljiljanima, koji se sada vihori i na Ist Riveru. Nasreću, soba za ranjenike prazna. Začuđuje čistoća u improvizovanoj bolnici. Čuvari, četverica Teletovića iz Klisa, pa dvije bolničarke, medicinari i Zenaid Hadžialić, specijalista urgentne medicine, na čelu. Ljekar Seno Alić je, rekoše, u Konjicu, časak da predahne, inače doktor na dobrome glasu i među braniocima ali i mještanima koji su se sklonili u brda. Medicusi su sebi sačinili i bazenčić, potok Račica im je lijek protiv žeđi. U jednoj sobi ugledah Ničeovu mudru knjigu „Volja za moć“. Bolničarka reče: „To čita doktor Zenaid“. Kakav paradoks! U vremenu smrti – volja za moć života. Trenutak ljudskog ozarenja – bljesak mudrosti u ovom feudalnom mraku.
Susreti u mimohodu, 27. juli 1992.
Dan siromašan događajima, a „bogat“ strepnjom. Ali, sve dok je oko čovjeka okovanom zlom – zatišje, manje je nespokoja, jer mu život nije ni krik ni bijes nego tiha jeza. U komandu navratio oficir Miralem Jugo, Nevesinjac, koji je pristigao u Bjelimiće da s tamošnjim ljudima brani domove, pa evo ga i u Glavatičevu. Čujem da su mu četnici hajdučke pasmine ubili oca, da su mu utamničili majku, da su mu…
Na Neretvi kupaju se ratnici. Nevjerovatan spoj: dok druguju sa Neretvom, odozgo na nas, na Župu padaju granate. Dječica, te mrveni života, gore su u brdima, po kolibama, čeznu za virovima, glavatice ih dozivaju. A kad li će im opet đakovanje?
Moj drugar, Mirsad od Hercegovine, sa žalom govori: „Eno na onom tamo kiosku ja bih ti kupio novine, pa cigare, pa u onu kafanicu – eno ondje! na kafu i tako bi mi započinjao još jedan neponovljiv dan življenja. A sad kiosk razoren, od kafane samo kostur. A novine? Ostali smo i bez te jutarnje molitve ljudskoj ljubopitljivosti“. (I dok mi prizivasmo idilična minula vremena, među branioce bahnu „vod“ vojno sposobnih pozadinaca, sve usplahireno pogledujući prema neprijateljskim kotama da ih slučajno odozgo ne sustigne granata. Izmiljeli iz grada, sad su tu u „misiji“ izviđanja u kakvom su stanju njihove vikendice, ne mareći za ovaj kraj u kome su doskora teferičili, niti se pridružujući borcima koji su, spasavajući živu glavu, branili i porodice, svoju ali i njihovu imovinu).
Jasminka, djevojka koje više nema, 31. juli 1992.
Danas, poslije petnaestak dana provedenih sa hrabim i postojanim ljudima oko Neretve, a gore u Glavatičevu,vratih se u ovaj uznemireni grad. Sa mnom je doputovala i Jasminka, na nosilima, mrtva, sa očima izvan svakog zla. Poginula je sinoć, usred Glavatičeva. Ubi je granata odaslana s brda, nju i njenog drugara Ismeta Smajića, policajca Župljanina.
Mrtvu Jasminku nosili smo niz Dubac, preko Rakitnice, pa u Dubočane, satima je nosili. Dok smo tužni i kivni hodili, jedan starina negdje pod Prebiljem priupita: A da, rano ljuta, ne nosite nekog od mojih sinova, na Žljebini su mi dvojica? A nosili smo mrtvu Jasminku.
Jasminka Tukić je iz Mitkove jedinice. A iz Brđana je. Kazivali su: imala je oca, imala majku, brata. Bila je bolničarka, potom spravljala jela za ratnike. Viđao sam je pored modre rijeke, nasmijanu. Imala je plave oči, čini mi se. I nepunih osamnaest godina. Sve ostalo o Jasminki ne znam. Ostalog neka se sjete Jasminkini drugari. Iz poštovanjam prema njenim mladim godinama, barem. Od mene joj ovaj skromni vijenac od riječi.
Mjesec dana poslije, 18. avgust 1992.
Danas je mjesec dana od susreta ovog zapisivača sa ratnim Glavatičevom. Sjećam se: sretanja sa ljubopitljivom dječicom u Dubočanima (kao da smo misionari), kanjona Rakitnice, sunca ispaljenog u naše potiljke, kao da je generalna proba pakla; pa Prebilja, sela pitomog imena a surovog pejzaža. Onda: Grušče, vijenca sela. (Ovdje mora da su ljudi s Bogom na ti, jer, čini se, tamo gdje je planina nadnesena nad ljudske živote tamo je i pojačana bogobojaznost).
Predvečernji silazak u Glavatičevo. Nekad: praznik bivao susret sa Župom, pa opsada akšamlija, događaj – odlazak kod mudraca Kasima Prohića, a tu je i Neretva koja se razlivala našim životima. Sjećam se i Selima Bubala, partizanskog ratnika, koji je ostao sa ovim novim, bosanskim ratnicima. Govorio je: „Nigdje neću od ovih boraca, hrabri su, vični pušci i životu“. Ostali mi u sjećanju i mirisi hljebova koje su pripremali Župljani u Mušinovića kući, naslonjenoj na nekom od lakata Neretve.
Nikad mi neće iščiliti iz pamćenja Žljebina, brdo li je, planina, nadnesena nad Glavatičevom, nad nas kao usud, kao sudbina. Iznad Žljebine – Tjeme, golo k'o siroče, a zlokobno, odozgo nam šešeljoidi slali đulad. A zuje u ušima imena: Kose, Kučići, Striježevo, Čičevo, Križ, Orlov kuk.
I Neretvu pamtim: duboka je, široka jest. Mladi ratnici izranjaju iz nje, pješčane ade dozivaju mališane i kupačice, al’ zalud dozivaju. Umjesto cike čuje se cijuk metaka-lutalica koji ljudske glave po Glavatičevu traže. Ostali su mi u sjećanju i predvečernja kafa i besjeda kod domaćina Nikole Raguža, tamo preko Neretve. Nikolini su svi na okupu. Govorio je: „Moramo svaku travku, svako zrno sakupiti. Nadgledam i Župski ured, eno onaj tamo, pa onu crkvu, strepimo da ih dugobradi ne razore“.
Pamtim i tri ratnika iz Razića, ali im imena ne pamtim. Došli su pred komandu. „Idemo na Žljebinu“, kažu. Molio sam Svevišnjeg da im se šta ne dogodi, dok zamicali su u planinu. I nepodnošljivu buku i bijes života pamtim. Posvud: odsustvo života. „Ni ptice, ni pčele“, što bi rekao Skender. Ni ptice u letu, da! Ni djece u viru. „Samo se čuje dalek jecaj česme“, prisjetih se Gorana Kovačića. I zamjenika komandanta Islu pamtim. Poštovao je planince, njihovu brižnost da pokose i požanju a da opet budu branitelji, da budu na Žljebini. Iako mlad, shvatio je da je život varka ali da mu i dobročinstvom treba ići ususret. Pamtim i njegov gest: skinuo je čizme, dao ih ratniku Senadu, koji se zaputio na Žljebinu, a sebi je ostavio njegove adidaske.
Slaviša, 13. novembar 1992.
U ovoj nepodnošljivoj lakoći umiranja izgleda da mi je dosuđeno da ispisujem nekrologije. Ovoga puta to činim iz poštovanja prema jednom dobrom i radišnom čovjeku – Slavku Slaviši Lukiću.To je onaj blagi,onaj odmjereni čova i u onim pitomim i u ovim opakim vremenima. A radio je u Centru, srednjoškolskom. Onaj koji ovo zapisuje nazivao ga je, makar i u šali – ministrom za finansije u srednjoškolskoj vladi. Slaviša je gotovo bio jedan cijeli odbor za preživljavanje prosvjetara. Išao je svukud i obraćao se svima, molio za koje zrno riže, za hljeb prosvjetarski, da mu, govorio je, profesori ne odumru.
Bio je, izgleda, blizu da nam i koju paru namakne, al’ ne stiže. Svratio sam jutros našas i u naš već granatama izranjavani Srednjoškolski centar, u taj doskorašnji bratstvo-jedinstvujući “vaspitno-obrazovni kombinat“, da izvidim je li nam biblioteka, ona u potkrovlju, ostala u životu, ali ne svratih do Slaviše da mu, rekoh sebi, ne dosađujem. Popodne čuh da Slaviša više nije u životu. Mi, izvođači pedagoških radova, naročito oni mlađi, koji su pokatkad „bolovali“ i od besparitisa, navraćali bismo kod Slavkana, po novčanu infuziju, akontativno. A u Slaviše bi takav „fond“.
Slaviša je na posao ponajčešće pristizao biciklom, noseći na njemu „hljeb i veliko srce svoje“,baš kao u onoj Duškovoj glasovitoj „samoupravnoj“ pjesmi. Odlazio bi na periferiju, dozivao ga je njegov vinograd, obrađivao svoj vrt, bratimio se sa biljem, poput onog „brata Sunca iz Asizija“. Odmarao se tu od pozitivnih nula, saldokontiranja. Završavajući radne obavaze i krenuvši iz Centra prema svom biciklu, poginuo je od gelera granate, odaslane sa neke od dušmanskih kota.
