Na lijevoj obali Neretve leži Stari Grad Počitelj, nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine čija historija seže u daleko 14. stoljeće. Ovaj mali hercegovački biser toliko je atraktivan da je skoro u svakom periodu godine moguće vidjeti turiste iz različitih krajeva svijeta kako ga obilaze, kako uživaju u njegovim ljepotama. Za osnivača ovog mjesta uzima se Tvrtko I Kotromanić, prvi bosanski kralj, a historijski izvori kažu da je naselje nastalo 1383. godine, dok se prvi put u dokumentima spominje 1444. godine.
Od prvobitno skromnog naselja, Počitelj se s vremenom značajno proširio, posebno za vrijeme osmanske vladavine na ovom području. Osmanlije na područje Počitelja stižu 19. septembra 1471. godine te ubrzo bivaju izgrađene džamije, mektebi, medrese, imareti, banja, sahat-kula i han. Kako su to historičari opisali, Počitelj predstavlja rijedak spoj orijentalnog Istoka i srednjovjekovnog Zapada i to je ono što ga čini iznimnim.
I dok svjetski putnici dolaze u Počitelj kako bi se divili i prirodnim i arhitektonskim atrakcijama, kako bi barem na jedan ili svega nekoliko dana živjeli “u nekim davnim vremena”, što je dojam koji na posjetioce ostavlja ovaj dio naše domovine, svjedočimo da se Počitelj iz dana u dan sve više ruinira. Sam od sebe, bez konkretne akcije kojom bi se to propadanje zaustavilo. Gavran-kapetanovu kulu u nekoliko navrata su pokušavali, više bezuspješno nego uspješno, spasiti, dobar dio nekada Šišman Ibrahim-pašinog vakufa sada je u privatnom vlasništvu, dok je ubjedljivo u najgorem stanju Šišman Ibrahim-pašina medresa, čiji se krov prije nekoliko godina i urušio.
Kako Počitelj “tone”, zajedno s njim tonu i lokalni stanovnici koji su, iako žive u geografsko-neimarskom blagu, primorani svakim danom boriti se protiv raznih općinskih lobija, ali voditi i svakodnevnu egzistencijalnu bitku. Ko god prođe kroz Počitelj može vidjeti žene kako na drvenim stolovima prodaju narove, raznorazne džemove i pokoji suvenir, muškarce kako hodaju kraj magaraca koji prevoze teške tovare, ali i one koji turistima nude jeftin smještaj.
Kako nam priča Dženis Veledar, vijećnik Stranke demokratske akcije u Gradskom vijeću Čapljina, Počitelj, kao i većina drugih turističkih mjesta, živi od ljetne turističke sezone. Glavne prihode u Počitelju generira ugostiteljstvo u kojem u sezoni ima dvadesetak zaposlenih ljudi te upravo oni ljudi koji svoje poljoprivredne proizvode prodaju na tezgama prolaznicima kroz ovo mjesto. Dakle, turizam, ugostiteljstvo i poljoprivreda osnovne su grane privrede od kojih stanovništvo Počitelja bukvalno živi.
“Počitelj je jedan od rijetkih kulturno-historijskih spomenika koji je kao cjelina spomenik omeđen svojim zidinama i zaštitnim pojasom oko samih zidina. U počiteljskim zidinama se nalazi i medresa, džamija, sahat-kula, kula, tabije, hamam, han, umjetnička kolonija, dućani i drugo. Nažalost, većina ovih objekata danas ne služe posjetiocima i prepuštene su zubu vremena koji svakako da ostavlja tragove na objektima. Grad je poprilično neuređen, ne odvozi se smeće”, kazao je Veledar, koji i sam živi u Počitelju, na početku našeg razgovora.
Kako on govori, potencijal Počitelja nije iskorišten u mjeri u kojoj ovaj spomenik to zaslužuje i u mjeri u kojoj se taj potencijal može staviti na raspolaganje stanovništvu, privrednim subjektima, stvarnim vlasnicima objekata i, u konačnici, svim posjetiocima ovog mjesta na jugu.
“Jedini način da se potencijal Počitelja iskoristi jeste sistemsko uređenje u dogovoru i saglasnosti sa stanovnicima, privrednicima, vlasnicima objekata i drugim stranama u Počitelju. Smatram da je to prije svega na većim nivoima vlasti, najviše Vladi Federacije Bosne i Hercegovine te nadležnim ministarstvima, ali i na lokalnom jer pitanje odvoza smeća i drugih komunalnih problema jeste nadležnost jedinica lokalne samouprave. Međutim, godinama se ništa u vezi s tim problemom ne čini”, upozorio je on.
Vlada FBiH je, kaže nam Ajman Šoše, predsjednik Gradskog odbora SDA Čapljina i osoba koja je sve donedavno bila u strukturama Medžlisa Islamske zajednice u ovom gradu u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, do sada mnogo uradila kada je u pitanju obnova dijela objekata koji su bili uništeni u agresiji na našu domovinu, ali na samom održavanju nije urađeno skoro ništa.
“Upravo zbog takvog dosadašnjeg odnosa Grada Čapljine prema Počitelju, stanovnicima Počitelja i privrednicima Počitelja, ne može ovim mjestom samostalno upravljati Grad Čapljina, a odgovornost za nerješavanje pitanja ‘Počitelj’ trebaju snositi viši nivoi vlasti koji bi trebali ovo pitanje dogovoriti i urediti s lokalnim stanovništvom, stvarnim vlasnicima ugostiteljskih, sakralnih i drugih objekata te lokalnim obrtnicima i preduzetnicima. Podvlačim da Grad Čapljina na neki način ignorira rješavanje komunalnih problema, zapostavlja probleme povratnika na cijelom području, pa i u Počitelju, čiji stanovnici i jesu mahom povratnici. Najviše se njihovo ignoriranje nas povratnika vidi kroz neravnomjernu, skoro nikakvu zastupljenost u lokalnoj administraciji, javnim preduzećima i javnom sektoru općenito iako ih jasno zakonski propisi na to obavezuju”, nadovezao se on.
Pored navedenog, Šoše kaže da je još jedan golemi problem nerješavanje imovinsko-pravnih odnosa, a kao samo jedan primjer navodi to da Grad Čapljina, prema njegovim riječima, ne želi vratiti nacionaliziranu imovinu – Šišman Ibrahim-pašinu medresu – stvarnom vlasniku – Islamskoj zajednici – iako je u većini bh. gradova to urađeno na sličnim primjerima.
Ajman Šoše podvlači da je trenutno najugroženiji objekt u Počitelju upravo Šišman Ibrahim-pašina medresa. Zgrada je trenutno, objašnjava nam, u posjedu lokalnog preduzeća, privatnog, do čega nikako nije smjelo doći.
“Iako zgrada ove medrese, kao nacionalizirana imovina, nije mogla biti predmet privatizacije prema pozitivnim zakonskim propisima, ipak je tadašnja lokalna vlast ‘našla’ neki način i najvjerovatnije je nezakonito ovaj objekt u tom postupku prisvojen od tog lokalnog preduzeća. Trenutna lokalna vlast, i pored u više navrata upućenih zahtjeva i inicijativa, ne čini ništa da ovo pitanje riješi jer za takvo što očigledno nedostaje snage ili volje. Objekt Medrese trebalo bi vratiti stvarnom vlasniku odnosno Islamskoj zajednici, koja je i izrazila želju da objekt renovira i stavi u funkciju”, rekao je naš sagovornik uz napomenu da bi Islamska zajednica sigurno ovaj objekt stavila u odgovarajuću upotrebu, kako to uostalom i propisuju njeni pravilnici.
Pred nadležnim pravosudnim institucijama se, prema saznanjima Dženisa Veledara, u ovim momentima vodi postupak o pitanju vraćanja objekta Šišman Ibrahim-pašine medrese Islamskoj zajednici te izražava nadu da će pravosudne institucije konačno riješiti slučaj i objekt vratiti stvarnom vlasniku, što bi otvorilo mogućnost da se ovaj nacionalni spomenik zaštiti od propadanja, renovira i stavi u funkciju.
“Mogli ste, ako ne posvjedočiti na licu mjesta, pročitati u medijima prije dvije godine da je došlo do urušavanja dijela krova na ovom vrlo važnom spomeniku. Tačnije, došlo je do urušavanja drvene konstrukcije nadstrešnice, ali i propadanja kamenih ploča. Još je ranije ukraden i lim. Prilikom usvajanja budžeta Grada Čapljine za 2021. godinu ja sam, kao vijećnik SDA, uložio amandman da se izdvoje potrebna sredstva za sanaciju krova, s čime bi se spriječio nastavak propadanja. Tačno deset vijećnika iz Gradskog vijeća bilo je ‘za’, dok je petnaest vijećnika, okupljenih oko političke ose Hrvatska demokratska zajednica BiH-Hrvatska seljačka stranka BiH, bilo protiv, čime moj amandman nije dobio većinu za provedbu”, pojašnjava Veledar uz riječi da do dana današnjeg nije dobio obrazloženje zbog čega je petnaest spomenutih vijećnika bilo kontra ove svima korisne inicijative.
Dženis Veledar kaže kako rukovodstvo Grada Čapljina, uprkos mogućnosti da to učini, još uvijek ne rješava pitanje vlasništva nad Šišman Ibrahim-pašinom medresom iz, kako navodi, njima poznatih razloga. On, kao i većina onih kojima je do Počitelja stalo, iskreno se nadaju da će nadležni sud riješiti njen status. Do tada, čini se, ne preostaje ništa drugo doli uputiti dovu Bogu da se ovo kulturno-historijsko zdanje skroz ne skrši i ne pretvori u prah i pepeo.
Faruk Kapidžić, osim što je zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, također je i predsjedavajući Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH. Iako nije mogao za Stav govoriti u ime tijela kojim trenutno rukovodi, u svoje ime govorio je o saznanjima koja ima u vezi s pitanjem “Počitelj”. Prije svega, želio je napomenuti da se Stari grad Počitelj nalazi na UNESCO tentativnoj, “privremenoj” listi koja se formira prije upisa na zvaničnu UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Situacija s Počiteljom, kaže, bila bi značajno drugačija da je ovo mjesto na službenom UNESCO spisku.
“Godine 1996. Počitelj je uvršten na Listu stotinu najugroženijih spomenika prema nalazima World Monuments Watcha. Godine 2003. proglašava se nacionalnim spomenikom, a od uvrštavanja na u UNESCO dijeli ga proces nominacije koja podrazumijeva izradu plana upravljanja i nominacionog fajla. Kada bi se napravio plan upravljanja, mnogo toga moglo bi biti riješeno jer je to dokument koji definira ko i šta treba raditi, koji definira izvore finansiranja, raspodjelu dobiti i drugo. Sastavni dio plana upravljanja je i regulacioni plan koji nalaže to šta se smije i šta se ne smije raditi.
U postojećem zakonskom sistemu koji se tiče zaštite spomenika u BiH plan upravljanja se ne spominje, nije predmet zakonske regulative, a tokom izrade nominacionog fajla, prema propozicijama UNESCO-a, obaveza je svakog aplikatora da izradi plan upravljanja. Stari most sa Starim gradom u Mostaru, Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu i stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici – jedini su spomenici iz BiH koji su na UNESCO Listi spomenika svjetske baštine i odnos prema njima je drugačiji. Da je i Stari grad Počitelj kojim slučajem na ovom spisku, sigurno bi se nešto učinilo na njegovom očuvanju, a mislim da ugledni ljudi u svijetu koji vode porijeklo iz naše države trebaju biti maksimalno angažirani u tome da ih nadležni u UNESCO-u čuju”, predlaže Kapidžić.
Apsurdno je da zakonski propisane obaveze o čuvanju kulturno-historijskih spomenika, pa samim tim i Počitelja, nema država. Jedina institucija na državnom nivou koja se bavi aspektom zaštite naslijeđa jeste Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH, čije su, nažalost, ingerencije itekako ograničene. Na njoj je samo donošenje i usvajanje odluka odnosno proglašenje nacionalnih spomenika i koje su mjere zaštite, tj. šta bi se smjelo a šta ne bi raditi na i oko određenog kulturno-historijskog dobra.
“Nadležnost za provođenja odluka Komisije prenesena je na entitete i Vladu Brčko distrikta. Prema odredbama Zakona o provedbi odluka Komisije u FBiH, FBiH je kroz svoje institucije odgovorna za provođenje odluka Komisije i ona bi trebala biti glavna adresa za rješavanje pitanja Počitelja. S obzirom na to da je Počitelj kao historijsko područje zaštićen, tu bi trebalo biti uključeno više federalnih institucija: Federalno ministarstvo prostornog uređenja, Federalno ministarstvo kulture i sporta te Federalno ministarstvo okoliša i turizma s obzirom na to da se radi o multidisciplinarnom pristupu rješavanja problematike. Vlada FBiH je pokrenula proces izrade regulacionog plana za prostor Počitelja još prije 2008. godine, kasnije je to prolongirano, ali prema našim saznanjima, stvari se nisu puno odmakle od 2016. godine, kada smo posljednji put imali uvid u prijedlog Nacrta regulacionog plana za Počitelj.
Koliko mi je poznato, procedura usvajanja preostalih faza ovog dokumenta u Federalnom parlamentu nije se desila, nemamo saznanja koliko je potrebno još koraka do njegovog finalnog usvajanja niti imamo saznanja o finalnom sadržaju tog dokumenta. Tu je sve stalo… Kada bi na federalnom nivou bio završen posao, potencijalnim zlonamjernicima na lokalnom nivou bile bi zavezane ruke jer bi, primjerice, federalna inspekcija tada imala prostorno-planski dokument na osnovu kojeg bi operirala”, objašnjava Kapidžić.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH mora pratiti da li se odredbe njene odluke implementiraju na ispravan način. Posao ovog organa, najkraće obrazloženo, jeste da prati sve verzije dokumenata koji se donose u vezi s kulturno-historijskim spomenicima te da kaže da li su ti dokumenti urađeni u skladu s njihovim odlukama. Stoga je i bilo koja prostorno-planska i/ili provedbena dokumentacija u dijelu koji nije u skladu s odredbama odluke Komisije nevažeća. Međutim, tu nastupa politika…
“Čak i u Komisiji postoje glasovi koje govore da tu treba prestati naša nadležnost i da se bukvalno tumačenje odluka prepusti entitetima. Svakako postoje namjere da se što više ojačaju entiteti i da se što više oslabi država, ali akt koji mi donosimo, a to je odluka o proglašenju određenog spomenika nacionalnim spomenikom, kulturno-historijskim blagom i mjere zaštite, zakonski je dokument čiji jedini tumač može biti donosilac. Dakle, sve upite u vezi s nekom odlukom trebali bi entiteti adresirati na Komisiju koja bi trebala potom dati mišljenje o usklađenosti istog s odredbama odluke Komisije. Međutim, entiteti su ti koji nastoje ‘odsjeći’ Komisiju kao kariku u tom lancu.
U konkretnom slučaju Starog grada Počitelja fizičko lice je od bivšeg javnog preduzeća kupilo nekoliko objekata i tu je to lice zakonski ‘pokriveno’. Ono što mi znamo, nismo sigurni je li se nešto promijenilo u međuvremenu, jeste da je na sudu pokrenut postupak ispitivanja ispravnosti te odluke. Dakle, to fizičko lice ima dokumente koji potvrđuju da je vlasnik nekoliko objekata. Prosto je nevjerovatno da lokalne vlasti nisu znale za takvo što, ali je najbolje sačekati odluku nadležnog suda koji će donijeti konačnu ocjenu. Nevjerovatno je da je uopće dozvoljeno fizičkom licu tu da dobije vlasništvo”, kategoričan je.
Za razliku od drugih objekata u toj zoni, Faruk Kapidžić govori da je ipak drugačija, donekle povoljnija situacija sa Šišman Ibrahim-pašinom medresom.
“Medresa je vakufska imovina i u vezi s njom se vodi sudski spor. Ona je bila nacionalizirana i znam da je Vakufska direkcija odnosno Islamska zajednica pokrenula proces vraćanja vlasništva nad tim objektom. U tom kontekstu, bilo čije uplitanje u prostor nekadašnje Medrese, njeno korištenje, kao i korištenje prostora neposredno uz objekat apsolutno je protuzakonito. Bilo je govora da će Grad Čapljina i Islamska zajednica napraviti ugovor u kojem će biti regulirano pitanje vlasništva nad nekadašnjom Šišman Ibrahim-pašinom medresom, ali i to je stalo. Medresa se danas funkcionalno ne koristi, a jako je važno da se koristi, da se ulaže u održavanje.
Ako ne bude korištena, jasno je da će propasti. U Počitelj je od 2001. do 2016. godine sukcesivno uloženo više od pet miliona KM, a u goroj je situaciji nego kada je počelo ulaganje. Tim ulaganjem oko 45 objekata su obnovljeni: džamija, han, hamam, umjetnička kolonija, fortifikacija, kule, sve do stambenih objekata te popratne infrastrukture. Pa, evo, u februaru ove godine završena je i obnova krova na Gavran-kapetanovoj kuli, ali konstruktivne pukotine same kule nisu sanirane. Znači, radilo se od krova umjesto od temelja. U implementaciji, čini se, ne zna se ko pije a ko plaća”, zaključak je Faruka Kapidžića, koji je naglasio kako će pitanje Šišman Ibrahim-pašine medrese morati riješiti nadležno sudsko tijelo, pitanje vlasništva nad ostalim objektima je par excellence imovinsko-pravno pitanje, dok sudbina čitavog kompleksa ovisi o volji odgovornih u federalnim foteljama.
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ, Stav.ba
