– Je li slobodno?
Upita Jusufa mlada djevojka čija se kosa nadvila nad lijepo lice i skrivala ga dok se naginjala prema slobodnom sjedištu u autobusu pored čovjeka što je odavno zagazio u godine starca. Srebrno sijede kose i brade, ispijenog lica na kojeg osmijeh odavno nije sletio, a ruke u mreži od vena, drhtave, izgledao je kao da u njemu život ne stanuje. Na trenutak zatvori knjigu, pa kroz naočale upravi pogled. Trepnuo je nekoliko puta da bi zastao iznenađen viđenim. Oči koje je zadnji put gledao davno, prije puno godina na plavoj klupi pored rijeke, sada su bile tu bliže od stvarnosti. Iste! Sve drugo, kosa, lice, pokret, nije ličilo na ženu u čijim očima nađe sanjivo more i skriveni biser u školjci od sna. Umivao se tim očima i s njima započinjao dan a noćima ih gledao kao svjetionik u oluji strahova sa kojima bi dočekivao jutra. Onda su iznenada nestale iz njegovog viđenja pa godinama korača sam a da korake života i ne osjeća.
Eh, čovjek može birati svoj put ali ne i njegovu dužinu. Ova ga misao ponovo vrati u tešku stvarnost.
– Da…naravno… slobodno je. Izgovori sporo, isprekidano i nesigurno kao da je nešto skrivao. Poput dječaka u čijoj ruci je tuđi kliker i koliko god pesnicu stezao, nedovoljno je da ga sakrije. Postiđeno se povuče prema prozoru dok je autobus klizio niz ulicu Ottakringerstrasse, ili kako je zovu Balkanska, da napusti Beč. Kosa boje zrelog kestena zakloni lice djevojke da ni krajičkom oka nije vidio njene oči. Gledao je kroz prozor tek da sakrije pogled. Izgledalo je da viđena slika putuje u njegovom pogledu sa druge strane stakla. Nije se usudio okrenuti prema djevojci. Otvorila je debelu skriptu u kojoj je podcrtavala što joj se činilo posebno bitnim. Čitala je dio koji pojašnjava pomoć odraslim osobama koje boluju od autizma. I Jusuf se vratio svojoj knjizi koja ga iznova podučavala duši i uvijek mu ponešto otkrivala. Djevojka potpuno unesena u čitanje zastade na ovom pasusu.
“Dovoljnu podršku kreiranu u skladu s emocionalnim nivoom, smislene sadržaje i svakodnevno doziranje novina, promjena okruženja, socijalno učenje i modifikaciju ponašanja, rekreaciju i relaksaciju, pravovremenu dobru zdravstvenu brigu, balansirano zadovoljavanje egzistencijalnih potreba, uključujući i potrebe s područja spolnosti, a posebno prevenciju rizika i mogućih izvora problema, pogodovat će dobrim rezultatima tretmana.”
Autobus je već prelazio slovensku granicu a da nisu ni riječi više progovorili. Svako zadubljen u svoju knjigu. Naglo se okrenu starcu čiji se drhtavi prsti zavlačili među stranice na kojima je maločas čitao.
– Ja sam Azra! Ružno je da se nisam odmah predstavila. Ih kako bi me mama sada kritikovala. Ona me naučila njemački. Završila sam studij medicine u Njemačkoj i sad sam na specijalizaciji u Beču, evo već dvije godine. Izučavam autizam djece ali i odraslih. Više odraslih. Ljudi su najviše stranci tamo gdje nema komunikacije, često mi je znala reći mama. Krenula evo u Bosnu, poželjela. U Bosni popunim sve praznine u svojim razmišljanjima. Tamo se duša napije da ovdje žeđi ne osjećam.
Jusuf je pogleda i ukoči se. Sada je jasno vidio ona dva oka koja mu vratiše davne godine kao tešku kompoziciju voza punu željezne rude koju valja istopiti u svojim grudima. Gledao je te iste oči u kojima je ostao utopljenik svojih nadanja i ljubavi u kojoj je čežnja debeli okov svakog njegovog udisaja.
– Čovjek bez duše je samo razbijena olupina na dnu mora pohlepe. A lijepo je gledati ljude otvorenim srcem.
– Govorite kao moja mama. Ali ja se baš i ne bavim srcem, mada ima neke veze. Ono što nalazim tek je mala svijeća u mraku ljudske patnje. Znam samo da je to što radim ispunjeno dušom i sa puno ljubavi.
– Ljubav je duši medna rosa a tijelu samo novčanica.
– Čudno! I ljubav definišete baš kao moja mama. Reče djevojka dok je zadržavala pogled na starcu, pa nastavi sa pitanjima.
-A kako se Vi zovete? Vi također putujete u Bosnu? Baš lijepo da možemo pričati.
Jusuf se ugrize za usnu pa se preda šutnji kao umorni plivač pred velikim morskim valovima od kojih ne vidi obalu. Što god da progovori može ga izvući iz njegovog svijeta samoće na koju se obavezao. Bježao je od onog što je susretao u svakom pogledu. Želio je ostati Jusuf Sam, kako se zadnji put potpisao na zbirku poezije. Teško se nosio sa teretom prošlosti koji ga je pritiskao. Ono Sam uzeo je iz arapskog jezika jer mu se u mnoštvu značenju ono “hrabri konjanik” činilo posebnim. Ipak, spoznaja smrti naučila ga da u svemu vidi dobro, da traga za lijepim i da voli sve. Na stazama kojim je hodio pronašao bi dobro mjesto i posmatrao otvorenim srcem. U onom što je vidio nalazio je posebnu inspiraciju.
To su ustvari bili njegovi razgovori sa onim što osjeća. Od kada se počeo povlačiti u tišine naučio je da sve ono što izbjegava neće i nestati, ali mu je povlačenje pomoglo da se suoči sa tim, da gleda iskrenije.
Sve što je slijedilo sačekao bi, stao pred to što se pojavi i šuteći prihvatao sa izrazitim poštovanjem. Nekad prije, mislio je kako je ljubav neka velika stvar. U povlačenju je otkrio da osjeća ljubav prema svemu. Često su to bile sitnice koje je puno volio. Sve oko njega trebalo je ljubav i on je davao. Naučio je u svojoj tišini da ljubav može biti jednostavna. Dovoljno se samo sjetiti nekoga kome si nekada davno rekao da ga voliš i to mu reći i kada nije tu. Ponavljao bi to često, dovoljno glasno da nadjača tišinu.
Ali šta reći djevojci čije se mature sjeća dok je gledao skriveno iza ugla zgrade kako korača sa vršnjacima na koje nije ličila. Čak ni po načinu odijevanja. Kako se samo divio njenom uspjehu a nije mogao ni sa kim podijeliti tu radost. Tek njenim slikama. Toliko uvjerljivim da su boje naprosto pričale sa lica portreta ljudi koje je rado slikala. Zavolio je kao svoju rođenu. Divio se njenom interesovanju za astronomiju i želji da proučava zvijezde. Našalio bi se onako za sebe, da i on proučava zvijezdu, jednu, jedinu u svojim očima. Azrica, tako je mama zvala a ona nije voljela to. Nadasve pametna od malena. Šta joj reći? Kako će razumjeti zašto je otišao na selo i prekinuo sve komunikacije sa svijetom? Kao posljednji bogumil vezao se za prirodu i uzimao samo malo iz nje. Tek toliko da živi do određenja koje je svakom propisano. Kako joj reći da u rana jutra na površini jezera vidi one iste oči u koje svake večeri zaroni na udah i poželi tamo ostati makar ostao bez daha? Oči, baš kao u ove mlade i pametne djevojke. Hiljadu pitanja javilo se u glavi starca dok su kaplje znoja klizile niz njegovo naborano čelo.
– Ja sam Jusuf Sam! Živim sa knjigom. Bio sam kod dragih prijatelja u Beču. Odvedu me ponekad. Volim i Gratz, i Murinsel. Tamo na malom staklenom ostrvu sred rijeke ja prelistavam svoja sjećanja. Onda se vratim u Hercegovinu i predam tišini. U tišini ispod suncu moja sjećanja najljepše mirišu.
– Čini se to je jako lijepo.
– Da jeste. Kada vam izmaknu druge ljepote onda volite onu koju imate. Na drvetu ruže kada ostane samo trn, valja znati ugledati ružu i osjetiti njen miris. Ne činili se naivno, dječije?
– Sada zvučite zagonetno ali mi lijepo slušati. Pričajte, čime se još bavite?
– Pišem! Tačnije prepisujem neke ranije živote evidentirane u mom dnevniku sjećanja.
– Ooo pa kako to odmah nisam mogla primijetiti. Književnik! Nešto novo spremate?
– Ne! Sada očekujem da moj dragi prijatelj prevede na perzijski već objavljeni roman. Trebamo se naći u Zagrebu. On će sletjeti iz Teherana i donijeti mi prijevod. Ovdje ponovo zagrli šutnju. Nije htio povrijediti tišinu na koju se obavezao kada je zadnji put gledao oči u koje je potonuo potpuno svjestan da će ostatak života voljeti samo sjećanje. U tom će sjećanju nalaziti sve ono što je trebao živjeti. Zato bi svako sljedeće pitanje bilo mreža za razigrane leptire iz tog sjećanja. Njegove čežnje su treperile k’o đemre pred njim i zasijecale umoreno srce. Malo se pribra pa upita.
– Kažete da specijalizirate autizam? Neobično za mladu djevojku da se bavi tako zamornim problemom. Volio bih čuti kako to objasniti da autizam nije bolest već gnijezdo skrivenih patnji. Ljudi to gledaju samo sa aspekta fizike. Nije li zvijezda i dalje zvijezda čak i onda kada joj ne vidimo sjaj?
– Čudno! Široko otvorenih očiju djevojka je gledala starca i zavlačila pogled u njegove uske zjenice.
– Šta je čudno? Već zabrinuto upita Jusuf.
– Čudno je to da sve govorite kao što je to nekad meni govorila mama. Čak i o zvijezdama!
– A gdje je sad Vaša mama? Strah se osjećao u njegovom glasu i već se bojao odgovora. Rečenica u prošlom vremenu Jusufa pokosi i ništa više nije upitao. Osjećao je ponor iz kojeg neće znati isplivati. Sumnja koja se slutila u riječima “kao što je to nekad meni govorila mama” vukla ga je dubinama.
Da joj se nije nešto dogodilo? Ali ne, ona je mlada. U njegovim očima nikada neće imati ni jednu boru.
-Mama je… Ovdje zastade i ne progovori više ni slova. Zašto bi ona išta rekla o svojoj mami? Pogotovo zašto bilo što reći starcu u čijim očima je zastalo polarno sunce? Blijedo i nedovoljno toplo da ugrije čak i njegove drhtave ruke. Ko je on da mu priča o svojoj mami? Ona je samo njena i nije djeljiva.
Autobus se zaustavljao ispred džamije u Zagrebu. Jusuf ustade i krenu do vrata. Čak se nije ni pozdravio. Samo je stiskao malu torbu u ruci i vukao je između sjedišta dok je izlazio. Strepnja koja se propinjala do grla i uzimala mu ono malo daha što je gurao u tijesna pluća. Ne, ona je dobro. Ona treba biti dobro.
Ponavljao je u mislima praveći nekoliko koraka do dvorišta zagrebačke ljepotice. Okrenuo se još jednom ne bi li ugledao oči djevojke kroz staklo autobusa. Pao je lahko kao cvijet maslačka. Čovjek istrča iz džamije, sagnu se pored starca vrlo blizu da čuje diše li, pa odmahnu vozaču rukom da krene.
Djevojka je zabrinuto gledala starca sa kojim je maločas razgovarala kako nepomično leži na pločniku. Autobus nastavi dalje a prazno sjedište pored nje kao da je još uvijek čekalo na odgovor.
Da mu odgovori da ide posjetiti mamu u jednom domu dolje u Bosni. Dvije godine već odbija kontakt. Gleda u prozor na čijim zavjesama plešu oslikani leptiri. I ne progovara! Zbog nje je upisala ovu specijalizaciju. Poželjela je da bar jednom čuje njen glas u kojem će saznati zašto šuti. Ništa! Među prstima drži privjesak i otkinuti lančić s vrata.
Sumnja je crv koji rastoči i najjače biće a povjerenje je tanka nit paukove mreže koja može uhvatiti nebrojeno insekata ali i puknuti na jedan uzdah. Sunce nam ne znači isto dok grije koliko kada nestane njegov sjaj. Da li će oči kada se jednom zatvore ponijeti slike koje su tamo čuvale? Ili utopljenik tih očiju izroni negdje gore na oblaku kao na pusto ostrvo?
Autor: Said Šteta, književnik i novinar
