Alija Pirić: Dubravski leksikon – Voće
…Negdje šesdesetih, jednog sparnog ljetnjeg predvečerja, sjedimo, svi ukućani, pred kućom i povirujemo prema zapadu. Već nekoliko dana „nakanjivala“ se kiša.
Ljepota i ugođaj kiše u Hercegovini mjeri se dužinom suše. U neka doba, neko iz mahale bahnu pred kuću i kaže: “Pala vam nena s kajsije! Kako je, šta je, ne zna se.
Tek moja nena,Tikvešuša, pala sa svoje stare „zerdelije“, tako je ona zvala njenu kajsiju u vinogradu.
Majka se ushukala, udarajući rukama ispred sebe. Otac je odmah zamotao i pripalio još jednu cigaru, tek da nešto preduzme.
Sutra, rano zorom i „ranom prugom“, majka je, kao bez duše, “zamakla“ na Gubavicu. Uveče je došla vesela. Fala Bogu. Otkrčila se, kaže, grana stare i krhke kajsije, a nena poletjela zemlji.
Krto i kajsije na jednu, a nena na drugu stranu.
Malo nenine napuhane dimije, malo dugi prutovi loze i mehka zemlja, najviše sreće, tek nena je od svega napravila šalu kako joj se „nije otvorio padobran“.
Nama spremila pun ceker „zerdelija“ i pregršt selama. Nikada do tada ni poslije toga, nisam jeo slađe kajsije.
Šeftelije i „zerdelije“, breskve i kajsije, kako ih sada zovemo, došle su do nas kao perzijske riječi i voćke, kad su nas Turci „skidali s drveća“ i pravili šefteli sokake po bosanskim čaršijama.
Istini za volju, često pogrešno upotrebljavamo te tuđe riječi, ali drage nam puste, valjda zato što nisu naše.
Riječi su me osvojile svojom egzotičnošću i ekspresivnošću. Osim toga, šeftelije i „zerdelije“ i šefteli sokaci postali su motivi naše poezije i sevdalinke, kao nekad u perzijskoj, sufijskoj, poeziji i nadahnule mnoge naše umjetnike.
Naše bosanske bašče dobile su tada nove voćke i novu kulturu. Nisam kupio kajsije, ali sam osjetio njihov miris i slast, isti onakav kao kad sam jeo nenine „zerdelije“. Htio sam da ostane onaj okus iz djetinjstva.
Voće je tada moglo rasti u vinogradu, u bašči, u mrginju nasred njive ili tamo gdje se jednostavno posadi i zatekne. Rasle su smokve petrovače, crnice, zimice, jarakovke, trebinjke i trebanjke, pa kruške jeribasme, trnovače, petrovače, jabuke petrovače i ilinke, pa oskoruše, praske, murve i šta sve ne.
U vinogradu crni i bijeli pošip, pa zizip, lipolist, benac, krkošija, da žutu žilavku i malu blatinu ne spominjem.
Vinograd je u Dubravama uvijek bio statusni simbol. Mogao si imati sve voćke na svom imanju, ali ako nisi imao dobar vinograd nisi bio težak, nisi voćar, a u krajnjem, nisi Dubravac.
Kada je šezdesetih godina dvadesetog vijeka komunistička vlast počela razvijati poljoprivredu, tada smo po prvi put, u Dubravama, čuli riječ plantaža, plantažni voćnjak.
Da bi se napravio plantažni voćnjak moralo se zemljište uzorati i očistiti od svih vrsta rastinja jer plantaža podrazumijeva pravilne redove od vrha do dna njive.
Na putu se nije moglo naći ništa. Počelo se orati traktorom, a on nije mogao zaobilaziti trešnje i smokve nasred njive. Tako su nestale naše omiljene, autohtone voćke koje su rađale svake druge godine i čiji su plodovi bili slatki i ukusni.
Dubravci su tada dobili sorte voća i loze koje rađaju svake godine, donose veliki prinos, a s njim i novac toliko potreban u ljetnim mjesecima, ali je okus voća i grožđa nepovratno nestao s autohtonim vrstama.
Nove kalemljene, hibridne vrste voća, a naročito loze, donijele su količinu i konzumnu vrijednost, ali slasti i ukusa starih vrsta nestalo je za sva vremena.
Tako se svaki iskorak naprijed plaća iskorakom nazad. Na mostu dobili, a na ćupriji izgubili.
Ipak, to je bilo vrijeme ekonomskog procvata Dubrava, kada su Dubravci, osim „vage“u zimskim mjesecima, imali „vagu“ voća u ljetnim danima.
Dubravci su tako dva puta godišnje imali pare u džepu, a ta činjenica iz temelja mijenja svijest ljudi.
Izvor: Alija Pirić, Dubravski leksikon (2013)