Prema procjenama svjetskih organizacija za hranu, na svijetu u ovom trenutku živi preko 900 miliona koza. Neke su još uvijek divlje, uglavnom u slabije naseljenim predjelima. Koza živi sa ljudima više od 10.000 godina, a u međuvremenu odgajeno je preko 300 rasa. Prvi nalazi da su drevni poljoprivrednici gajili kozu pronađeni su u Iranu, na Zagroskim planinama.
U Evropi i zapadnoj Aziji ljudi su pripitomljavali stada divljih koza koje su se pokazale vrlo korisne, kao izvor dobrog mlijeka, naročito pogodnog za ljude koji ne podnose kravlje mlijeko i za pravljenje vrlo cijenjenih sireva.
Neke vrste sicilijanskih sireva od kozjeg mlijeka dostizali su visoke cijene još u doba antičkih Grka i Feničana. S obzirom na svoju veličinu i težinu, koza daje najviše mlijeka od svih životinja do tri kilograma na dan. Kozije meso također je odavno u upotrebi, a koža je služila za izradu odjeće, obuće, kao mješina za nošenje i čuvanje vode i vina na putovanjima ili radi trgovine. Neka od prvih književnih djela ljudskog roda prvobitno su zapisana upravo na kozjoj koži, prerađenoj tako da bude meka i može da se savija u svitke. Angorska i kašmirska koza, porijeklom sa visokih planina gdje stalno puše vjetar, imaju dugu dlaku od koje mogu da se prave odjevni predmeti kao i od ovčijeg runa.
Jede otrovne trave, ali se ne otruje
Koza je srodna ovci i antilopi, poznata je kao “sirotinjska krava”, jer, mnoga manja poljoprivredna domaćinstva nisu imala ni novca da kupe kravu ni uslove za njeno držanje. I danas humanitarne organizacije pokušavaju da iskorijene siromaštvo poklanjajući stanovništvu neplodnih krajeva koze. Ova životinja nema velike zahtjeve u pogledu štale i uslova smještaja, važno joj je da je voda čista, a što se biljaka tiče, sposobna je da pojede i otrovne trave i da se pritom sama ne otruje. Zato je kod poljoprivrednika izazivala neku vrstu nedoumice, naročito što je oduvijek mogla da se “čuva” sama, tako da pastir koji pazi na koze (obično momčić iz sela) nema toliko posla i brige kao njegov “kolega” koji čuva ovce.
Kozama se u raznim zemljama pripisuju različite anegdote o njihovoj bistrini i snalažljivosti, navodno su spašavale ljude kad upadnu u neku vrtaču ili pećinu. Čak je ova životinja prva otkrila – kafu. Etiopski pastir, prema poznatoj priči, primijetio je da njegove koze skakuću cijeli dan i noć kad pojedu crvene bobice neke biljke. Probao je i on bobice, ali, bile su potpuno neukusne, pa je došao na ideju da ih osuši, proprži i samelje, a ostalo je historija.
Kod nas su najviše zastupljene alpska koza, porijeklom iz francuskih Alpa, i sanska, koja nema veze sa rijekom Sanom nego potiče iz doline Sanen u Švicarskoj. Ima i domaćih planinskih vrsta, samo u manjem broju.
Koza u narodnim poslovicama i pjesmama
Odavno je ušla u narodne priče, a naročito u poslovice. Kaže se “ako koza laže, ne laže rog”, kad nekoga uhvate da nije govorio istinu – jer, ako bi koza i htjela da slaže kako je mlađa nego što jeste, rogovi jasno pokazuju istinu.
“Koza okozi dva jareta, pa od jednog koža ode na bubanj, a od drugog na Jevanđelje”, ne znamo šta nas čeka u životu. “Koza i loza ne vole vodu”, nije poslovica, nego potpuno tačno zapažanje.
“Butum (sva)Tuzla jednu kozu muzla
pa se hvali da se mlijekom hrani
još da nije mnogih gostilnica
od sira bi kaldrmu pravili
na surutku vodenice mljele”, kazuje jedna šaljiva narodna pjesma koju je zabilježio Vuk Karadžić.
Kako obično biva, iza šaljive pjesme krije se nimalo šaljiv događaj: jedan upravnik grada Tuzle naredio je da se sve koze pokolju, a stanovništvu zabranio da nabavlja nove. O naredbu se oglušila samo siromašna udovica sa mnogo djece, jer je koza njenoj djeci suviše značila, pa je vlasnica sakrila nedužnu životinju u pećinu i krišom je muzla. Kad je na mjesto prvog čovjeka Tuzle došao nov činovnik, prvo je ukinuo ovu naredbu svog prethodnika i ljudi su nastavili da gaje koze kao i vjekovima prije. Ovo, nažalost, nije bio prvi slučaj pokušaja uklanjanja koza iz života seoskog stanovništva, ali koza i seosko stanovništvo, preživjeli su sve.
