On je junak, a ona šefica! Eldin i Armina Muhović prepoznali blagodati sela
Armina Muhović vlasnica je porodičnog poljoprivrednog gazdinstva. Njen suprug, 31-godišnji Eldin Muhović je agronom po zanimanju, pa su spojili ugodno s korisnim i danas žive od svoje seoske oaze.
A, ako ima istine u onoj da “iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena”, onda su naši domaćini u Goraždu očit primjer.
Šefica i junak
Ona je šefica imanja, a on seoski junak, u ovom slučaju možda i “junačina”. Koke nosilje, proizvodnja povrća u zatvorenom i na otvorenom, uzgoj i prerada voća i u srcu gazdinstva košnice – sve to stižu s lakoćom.
“Nikada nisam razmišljala da napustim selo jer u bilo koju drugu zemlju da odem osjećam se strancem. U našoj zemlji se također može živjeti od poljoprivrede i nama je to dovoljno”, kaže šefica gazdinstva.
Kada, uz to još na imanju kao uposlenika imate supruga agronoma, onda nema brige. Posebno ne oko koka, holandski leghorn više nosi tokom ljeta, a amrok zimi, pasmine su otporne na vanjske uvjete i jedna drugu nadopunjuju pa jaja ima tokom cijele godine.
“Dnevno se mora otići dva puta hrana dati, mora se voda zamijeniti, pokupiti jaja i to je to. Međutim, mora se biti stalno u tome, ne možemo otići negdje dva dana, nema ko namiriti koke”, iskreno s nama dijeli svoje obaveze Eldin, napomenuvši da ‘pak da sedmično radi čišćenje, zamijeni slamu, prostirku, očisti i gnijezda, ali to je posao koji traje pola sata.
Osim žitarica koje dobijaju, u slobodnom ispustu ove kokice tamane sve što im se nađe pod kljunom, gliste, puževe, travu…A, dvoje mladih poljoprivrednika tako drže njih 100, da ih je i još toliko potražnju za jajima ne bi stigli zadovoljiti. Jer, razlika između njihovih i jaja s farme se najbolje osjeti u okusu.
“Puno je kvalitetnije domaće jaje, ne koriste se koncentrati, aditivi, antibiotici, zdravije za ishranu”, dodaje ovaj domaćin, koji uz koke brine i o 35 pčelinjih društava.
Ne miješa se u rad pčela
Nemaju vremena da ih sele, ali su pčelice i tu na stacionaru isplatne. Smještene su u srcu proizvodnje. Iako Muhovići istovremeno štite i biljke u uzgoju, nikada nijedna pčela nije otrovana.
“Najveći neprijatelj pčele je insekticid koji neadekvatnom primjenom može uzrokovati potpuni pomor”, napominje Eldin koji sve radi s posebnom pažnjom.
Priča nam i kako pčelarstvo nije naslijedio, pa je tako u njegovom slučaju izostalo i znanje koje se prenosi s koljena na koljeno, ali se sam educirao i od prve košnice koju je dobio na poklon, mnogo je napredovao kako u opremi, tako i genetici pčela. Bitno je, napominje da se uzima stalno nova genetika, proizvode bolje matice koje će davati zdravije pčele i donositi više meda. Međutim, kod same tehnologije proizvodnje ne može se puno uraditi.
“Naše nije da se mijenjamo puno u njene poslove, jer kad se čovjek puno umiješa u ono što ona adi obično ne bude dobar rezultat“, kaže ovaj svestrani agronom koji je pod budnim okom supruge Armine zadužen i za stručnu brigu oko biljaka na 500 kvadrata pod plastenicima.
U nekima rade i tri kulture godišnje. Sve više šire rasadničku proizvodnju, za koju posjeduju certifikat. Proizvode plasiraju najviše u svojoj radnji, a višak šalju na sarajevsku pijacu. Fizički naježi posao je priprema zemljišta, no tu je veliko olakšanje donijela mehanizacija.
“Postavimo malč folije, kasnije završimo vezanje i ostane samo neke sitne intervencije na biljkama i borba. Mi volimo taj posao, tako da ja ne mogu da osjetim da je to teško, možda nekome jeste, ali nama nije”, kaže Eldin.
Jabuke pradjedova
Hladnjače su za sada njihov neostvareni plan, no, nadaju se da će ga uskoro realizirati. Investicija će se, ne sumnjaju, brzo isplatiti jer na primjer, samo voće moraju prodati odmah nakon berbe zbog nedostatka skladišni kapaciteta u kojem bi ga sačuvali, a potom plasirali po višim cijenama.
Pod šljivom je ovdje dva dunuma zemlje, ali naš domaćin je ipak najponosniji na jabuke svojih predaka, koje se ne mogu pronaći nigdje drugo u svijetu.
“Ja koristim voće koje je moj dedo naslijedio, zamislite koliko je ono staro, pekmez pravim od tih jabuka koje nikad u životu nisu ni poprskane bilo čime, ni prihranjene mineralnim đubrivom, apsolutno ništa”, nabraja naš domaćin koji je dao sebi zadatak da sačuva ovu voćku koja jedne godine “prerodi”, a druge ne rodi.
No, ona je i takva isplativa. Za proizvodnju pravog pekmeza, pojašnjava, potrebno je 250 kg jabuka za 100 litara soka, a od toga teško da možete dobiti 10 litara pekmeza. On se najbrže proda jer ko poznaje kvalitet ovih jabuka, koristi ga za lijek.
“Isto kao što je problem s patvorenim medom, tako je i s pekmezom, jer ljudi dodaju šećer, želatine razne i s malo soka od jabuke proizvedu dosta pekmeza i naravno imaju dosta proizvoda koje mogu dati po nižoj cijeni . Mi svoj proizvod ne možemo uklapati u te cijene nikako jer bukvalno nije isplativo”, odlučan je.
Stručni savjeti kao sevap
Nemojte da budete tuđi robovi, razmišljajte svojom glavom i u svojoj zemlji je najbolje, poruka je ovog junaka sela. A kako Muhović sve postiže s lakoćom i to pod nadzorom šefice supruge – ne libi se podijeliti sa svima i to potpuno besplatno. Stručne savjete ovaj agronom daje kao sevap i kaže da je lista onih kojima pomaže duga, a čak ih i ne poznaje.
“Imam čovjeka blizu Trebinja živi, ove godine je proizvodio paprika ajvarušu, nije nikakvo predznanje o tome imao, pratio sam ga sa savjetima od početka do kraja. Nikada ga upoznao nisam, možda i neću, Međutim, nije mi teško, kad imam vremena odgovorim mu, tako da je stvarno zadovoljan svojom proizvodnjom”, priča nam ovaj agronom koji smatra da bi bilo sebično držati znanje samo za sebe.
Dolazio je kaže i u Sarajevo kalemiti voćke kod domaćina koji ga je pronašao na Facebooku. Ljudi često misli da su dužni nešto nakon što im pomogne, no ovaj stručnjak ističe da nisu i da treba nešto uraditi i za nafaku. Najviše upita dobija oko plasteničke proizvodnje u godinama kada je puno vlage, ljudi se raspituju o bolestima i kako se bore.
Proizvodnju počeo bez podrške, danas ne stiže zadovoljiti potražnju
